Određivanje zona i lokacija za morsku akvakulturu na temelju rizika

Prostornom planiranju za morsku akvakulturu, uključujući zoniranje i smještaj na temelju rizika, posvećuje se veća pozornost s obzirom na sve veći razvoj industrije akvakulture. Cilj mu je osigurati najpravedniju uporabu morskog prostora za tu djelatnost, poduprijeti proizvodnju, smanjiti sukobe s drugim namjenama i očuvati okolišni integritet.

Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO, 2018. , FAO, 2017.) potiče zoniranje i pozicioniranje morske akvakulture s pomoću pristupa koji se temelji na ekosustavu te uzimajući u obzir promjenjivost klime i promjene klime kao važnu mjeru prilagodbe. Odgovarajući odabir lokacije uz potporu fleksibilnog regulatornog okvira predlaže se i kao strategija prilagodbe u studijama slučaja projekta ClimeFish koji se financira u okviru programa Obzor 2020., čiji je cilj osigurati da povećanje proizvodnje morskih prehrambenih proizvoda dolazi u područjima i za vrste u kojima postoji potencijal za održivi rast s obzirom na očekivane klimatske promjene. Određivanje zona i lokacija na temelju rizika može pomoći u izbjegavanju područja koja su posebno osjetljiva na klimatske rizike i odabiru područja koja su najprikladnija za uzgojene vrste, uzimajući u obzir trenutačno stanje i izazove koje predstavljaju klimatske promjene u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju. Cjelokupni proces omogućuje minimiziranje mogućih gospodarskih gubitaka koji bi mogli proizaći iz izbora kojima se ne uzimaju u obzir svi rizici i zabrinutosti.

Određivanje zona i odabir lokacija na temelju rizika potrebni su u područjima u kojima se akvakultura počinje razvijati i u kojima je akvakultura već razvijena, a njezino je premještanje ograničeno ekološkim pitanjima i u sukobu je s drugim namjenama. Postoji širok raspon prostornih alata i modela, kako je opisano u posebnoj publikaciji FAO-a (FAO, 2017.). Proizvedeno je novo znanje u okviru projekta Aquaspace (koji se financira iz programa EU-a Obzor 2020.), čiji je cilj bio razumjeti prostorna i socioekonomska ograničenja širenja akvakulture i alate za testiranje kako bi se pomoglo u prevladavanju tih ograničenja. Konkretno, Aquaspace je dostavio paket alata koji sadržava informacije o alatima testiranima tijekom projekta kako bi pomogao i podržao svrhu stavljanja na raspolaganje više visokokvalitetnog prostora za akvakulturu. U okviru projekta TAPAS (Alati za procjenu i planiranje održivosti akvakulture) financiranog u okviru programa Obzor 2020. razvijaju se nova istraživanja kako bi se promicala i učvrstila okolišna održivost europske akvakulture te osigurali modeli za odabir područja akvakulture na temelju niza postojećih, prilagođenih i novorazvijenih modela.

U okviru postupka prostornog planiranja cilj je faze prostornog planiranja utvrditi široka područja koja bi mogla biti pogodna za akvakulturu, koja se nazivaju i dodijeljenim zonama za akvakulturu (AZA), kako bi se osigurala integracija akvakulture u područja koja se već iskorištavaju u druge svrhe. Zoning bi trebao uključivati potpunu analizu rizika kojom se utvrđuju glavne prijetnje uspješnoj proizvodnji. Potrebno je uzeti u obzir i rizike povezane s klimom kako bi se osigurao uspjeh u poslovanju akvakulture, s obzirom na to da je taj sektor osjetljiv na niz potencijalno katastrofalnih klimatskih poremećaja. Klimatski rizici uključuju izravnu štetu uzrokovanu jakim valovima, plimnim i olujnim valovima, kao i spore početne učinke odgovorne za promjenu fizikalno-kemijskih uvjeta morske vode (npr. povećanje temperature, zakiseljavanje) i povezane neizravne učinke kao što su širenje bolesti, štetno cvjetanje algi i hipoksija. Klimatski rizici među ostalim su neklimatski rizici, primjerice povezani s okolišem (onečišćenje), zdravljem (biosigurnost) i društvenim sukobima.

Kada se definiraju široka područja prikladna za morsku akvakulturu, korakom postavljanja osigurava se da se uzgajališta nalaze na određenoj lokaciji s odgovarajućim značajkama koje omogućuju uspješnu proizvodnju. Odabirom lokacije uspoređuju se biofizička svojstva lokacije s potrebama odabranih organizama za kulturom i s funkcionalnim zahtjevima poljoprivrednih gospodarstava. Ta bi procjena trebala uključivati pregled lokalnih klimatskih uvjeta (povijesni podaci), rizika koje predstavlja klimatska varijabilnost (npr. oluje) i dugoročnih trendova (npr. porast temperature i promjena saliniteta). Cilj je cijelog procesa zoniranja i smještanja smanjiti sukobe s drugim sektorima i negativne učinke na društvo, dobrobit ljudi te funkcije i usluge ekosustava, u skladu s pristupom razvoju akvakulture koji se temelji na ekosustavu.

Utvrđivanje relevantnih dionika za savjetovanje tijekom svih koraka prostornog planiranja akvakulture središnja je zadaća za utvrđivanje problema i mogućih sukoba s drugim namjenama i okolišem. Europska komisija potiče sudjelovanje svih relevantnih dionika u održivom razvoju akvakulture. Dionici uključuju proizvođače, lokalne zajednice i/ili poduzeća koji se oslanjaju na vrijednosne lance akvakulture i ribarstva, udruge potrošača, nevladine organizacije za zaštitu okoliša, istraživačke institucije, druge korisnike predmetnog vodnog tijela (npr. marine, luke, vjetroelektrane i rekreacijske namjene).

Kako je istaknuto u smjernicama Europske komisije iz 2021. za održiviju i konkurentniju akvakulturu za razdoblje od 2021. do 2030., određivanje područja pogodnih za akvakulturu trebalo bi se temeljiti na jasnim i transparentnim kriterijima i alatima za utvrđivanje novih područja. Kako bi bilo održivo, određivanje zona i smještaj za akvakulturu na temelju rizika trebalo bi promicati aktivnosti akvakulture s visokom okolišnom učinkovitošću, dajući prednost, primjerice, ekološkoj akvakulturi, održivim sustavima hrane za životinje, smanjenoj upotrebi veterinarskih proizvoda, diversifikaciji vrsta i integriranim multitrofičkim sustavima akvakulture (IMTA). To pogoduje obnovi ekosustava i pružanju usluga ekosustava u skladu s načelima „obnovljive akvakulture”.

Nedostatak dugog povijesnog skupa podataka o klimatskim varijablama i nesigurnosti u regionalnim i podregionalnim projekcijama klimatskih promjena može ograničiti mogućnost pravilnog uključivanja klimatskih promjena i procjene varijabilnosti u zoniranje i smještaj akvakulture na temelju rizika.

Cilj je zoniranja i smještaja sektora akvakulture na temelju rizika izbjeći gospodarske gubitke zbog odabira lokacija neprikladnih za nepovoljne klimatske uvjete i osjetljivih na klimatske promjene.

Troškovi uključuju upotrebu alata i provedbu modela potrebnih u cijelom procesu prostornog planiranja akvakulture. Troškovi se odnose i na licencu za softver (ako nije otvorenog koda) te na ljudske resurse i vrijeme potrebno za stjecanje dovoljno tehničkih vještina i osposobljavanja za upotrebu alata. U okviru projekta Aquaspace troškovi povezani s alatima istaknuti su kao najčešći element slabosti u SWOT analizi provedenoj kako bi se općenito ocijenili alati i metode primijenjeni i ispitani u studijama slučaja projekta.

Europska komisija donijela je 2021. nove strateške smjernice kako bi akvakultura postala održivija i konkurentnija. Smjernice će pomoći sektoru akvakulture EU-a da postane snažniji i ekološki prihvatljiviji. U njima je utvrđena vizija sektora za razdoblje 2021. 2030. u kojoj se uzimaju u obzir i učinci klimatskih promjena i potreba da akvakultura postane otpornija i konkurentnija. U smjernicama se navodi da bi se koordiniranim prostornim planiranjem trebala osigurati raspodjela prostora i vode u akvakulturu, među različitim aktivnostima, uz istodobno očuvanje ekosustava. Akvakulturu bi posebno trebalo promicati kada doprinosi zaštiti obale koja se temelji na prirodi, očuvanju ekosustava i ublažavanju klimatskih promjena.

Direktivom 2014/89/EU uspostavlja se okvir za prostorno planiranje morskog područja s ciljem promicanja održivog rasta pomorskih gospodarstava, održivog razvoja morskih područja i održivog korištenja morskih resursa. U skladu s tim okvirom države članice nastoje doprinijeti održivom razvoju različitih pomorskih gospodarskih sektora, uključujući akvakulturu. Dugoročne promjene uzrokovane klimatskim promjenama moraju se uključiti u postupak planiranja.

Prostorna analiza zahtijeva ograničeno ulaganje vremena (obično 1-2 godine), ako su alati i podaci već dostupni. Cijeli proces, koji uključuje savjetovanje s dionicima i konačno donošenje odluka, može biti dugotrajniji, posebno u područjima u kojima socijalni i gospodarski sukobi izazivaju znatnu zabrinutost.

Zoning i odabir lokacije trebali bi biti prilagodljivi proces kojim se može odgovoriti na novi znanstveni napredak u području klimatske varijabilnosti i promjena.