Strategija EU-a za zelenu infrastrukturu

Strategijom EU-a za zelenu infrastrukturu (2013.) promiče se zaštita, obnova, stvaranje i poboljšanje zelene infrastrukture. Strategija pokazuje kako zelena infrastruktura i prirodna rješenja mogu donijeti ekološke, gospodarske i socijalne koristi u različitim područjima politika EU-a. To uključuje politiku EU-a o klimatskim promjenama i prilagodbi, među ostalim zajedničku poljoprivrednu politiku, pomorsku i ribarstvenu politiku EU-a, upravljanje rizicima od katastrofa, urbanu, vodnu, zdravstvenu, energetsku ili prometnu politiku EU-a. Kad god zelena infrastruktura nudi alternativu sivim mjerama, zeleno rješenje trebalo bi podržati ili uspostaviti kao dopunu.

U strategiji za zelenu infrastrukturu utvrđena su četiri prioritetna područja rada:

1. promicanje zelene infrastrukture u glavnim područjima politika;
2. poboljšanje informacija, jačanje baze znanja i promicanje inovacija;
3. poboljšanje pristupa financiranju;
4. doprinos razvoju projekata zelene infrastrukture na razini EU-a.

Osim toga, zelena infrastruktura i zeleni koridori moraju imati visoku prostornu komponentu i ne bi smjeli završavati na teritorijalnim područjima. Stoga je razvoj transeuropske mreže za zelenu infrastrukturu u Europi još jedan cilj strategije.

Strategija za zelenu infrastrukturu donesena je 2013. Komisija otad daje smjernice za provedbu ciljeva strategija i preispituje njihovu provedbu.

Izvješće „Potpora provedbi zelene infrastrukture” (2015.) objavljeno je 2015. i sadržava opću preporuku o tome kako promicati zelenu infrastrukturu te informativne članke o pojedinim zemljama i sektorima (Prilog 1.).

Komisija je 2019. objavila jedan dokument sa smjernicama i dva izvješća o preispitivanju o napretku provedbe.

Smjernice EU-a o strateškom okviru za daljnju potporu uvođenju zelene i plave infrastrukture na razini EU-a (2019.) usmjerene su na smjernice za povećanje ulaganja u projekte zelene infrastrukture na razini EU-a. Predstavljeni su i objašnjeni alati i instrumenti za potporu, uključujući i. financijske instrumente za potporu strateškim ulaganjima u projekte zelene infrastrukture na razini EU-a; ii. prioritetne akcijske okvire (koji su alati za planiranje kojima se utvrđuju financijske potrebe za provedbu mreže Natura 2000 i zelene infrastrukture)); i iii. znanstveni ili tehnički alati, kao što je inicijativa EU-a za mapiranje i procjenu ekosustava i njihovih usluga (MAES) te alati geografskog informacijskog sustava (GIS). Detaljnije informacije o postojećim izvorima financiranja EU-a, posrednim koristima i nekoliko relevantnih studija slučaja navedene su u Prilogu smjernicama.

U dvama izvješćima o preispitivanju razmatraju se napredak postignut u razvoju zelene infrastrukture i izazovi na koje se naišlo u provedbi četiriju prioritetnih područja rada strategije EU-a za zelenu infrastrukturu (vidjeti prethodno navedeno).  U Pregledu napretka u provedbi strategije EU-a za zelenu infrastrukturu (2019.) sažimaju se ukupna stečena iskustva i daju preporuke za buduće djelovanje. Izvješće Dodatne informacije o preispitivanju provedbe strategije EU-a za zelenu infrastrukturu (2019.) sadržava dodatne pojedinosti o uključivanju zelene infrastrukture u druge politike EU-a i provedbi u državama članicama EU-a.

Kad je riječ o prilagodbi klimatskim promjenama i politici EU-a za prilagodbu klimatskim promjenama, u izvješćima o preispitivanju navodi se da zelena infrastruktura i rješenja koja se temelje na ekosustavu postaju sve važnija i prihvaćenija. Oba koncepta posebno su obuhvaćena Strategijom EU-a za prilagodbu klimatskim promjenama (COM(2013) 216), a oznaka zemljopisnog podrijetla spominje se kao dio nekoliko strateških mjera. Na međunarodnoj razini Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD) u više navrata naglašava prednosti zelene infrastrukture i rješenja temeljenih na ekosustavu u kontekstu klimatskih promjena i prilagodbe. Općenito, strategijom EU-a za oznake zemljopisnog podrijetla uspješno se podržalo podizanje svijesti i provedba oznaka zemljopisnog podrijetla u mnogim područjima. U izvješćima se ističe nekoliko primjera dobre prakse uključivanja zelene infrastrukture u različite politike EU-a, projekata i aktivnosti zelene infrastrukture u državama članicama EU-a.

U oba izvješća o pregledu zaključuje se da se mnogo toga dogodilo u posljednjih nekoliko godina, ali još uvijek postoji velik potencijal da se učini više. Preporučuje se da se veći naglasak stavi na gospodarske, socijalne i druge posredne koristi koje proizlaze iz zelene infrastrukture i rješenja koja se temelje na ekosustavu. Još uvijek postoji potencijal da se to dodatno razvije i da se ojača učinkovito uključivanje zelene infrastrukture u relevantne politike i zakonodavstvo EU-a.