Ponovna uporaba vode

Inicijative za ponovnu uporabu vode mogu se provoditi na različitim prostornim razinama i uključivati različite aktere. Mjeru je teško provesti u zemljama bez odgovarajućeg institucionalnog i normativnog konteksta kako bi se olakšala ponovna uporaba ili u kojima društveno-kulturno prihvaćanje i sukobi mogu otežati provedbu te mogućnosti. Uključenost dionika ključna je sastavnica njihove provedbe jer ta mogućnost prilagodbe može izazvati zabrinutost šire javnosti, posebno u pogledu kvalitete vode koja se ponovno upotrebljava. Javnosti i dionicima potrebno je dostaviti dosljednu komunikaciju i lako razumljive poruke u kojima se objašnjavaju koristi ponovne uporabe vode. Trebalo bi ispitati i razmotriti potencijalne rizike povezane s upotrebom otpadnih voda kako bi se dobila potpora uključenih dionika. Demonstracijski projekti i razmjena uspješnih primjera mogu biti dio participativnih aktivnosti.

U izvješću Zajedničkog istraživačkog centra „Ponovnauporaba vode u Europi”(2014.) navode se sljedeće glavne prepreke za provedbu programa ponovne uporabe vode: 

• Nedosljedne i nepouzdane metode za utvrđivanje i optimizaciju odgovarajućih tehnologija za pročišćavanje otpadnih voda za primjene ponovne uporabe kojima se može uravnotežiti konkurentska potražnja održivih procesa 
• Poteškoće u određivanju i odabiru učinkovitih tehnika praćenja kako bi se osigurala usklađenost kvalitete vode sa zahtjevima uporabe 
• Znatni izazovi u pouzdanoj procjeni rizika/koristi ponovne uporabe vode za okoliš i javno zdravlje na različitim geografskim razinama 
• Loše razvijeni poslovni modeli za programe ponovne uporabe vode i tržišta obnovljene vode 
• Niska razina javnog i vladinog entuzijazma za ponovnu uporabu vode 

• Ograničeni institucionalni kapaciteti za oblikovanje i institucionalizaciju mjera za recikliranje i ponovnu uporabu 
• Nedostatak financijskih poticaja za programe ponovne uporabe. 

Jedan je od ključnih čimbenika uspjeha potpora i uključenost dionika kako bi se izbjeglo snažno protivljenje planiranim programima. Zainteresirani dionici trebali bi steći dovoljno znanja kako bi razumjeli sigurnost i primjenjivost ponovno upotrijebljene vode. 

Moguće koristi ponovne uporabe pročišćene vode za gospodarstvo, društvo i okoliš brojne su. To uključuje smanjenje potražnje kućanstava za vodom i smanjenje pritiska na javnu opskrbu vodom, smanjenje troškova energije i okoliša na početku proizvodnog lanca. Troškovi recikliranja vode mogu biti veći od troškova izravne upotrebe slatke vode, ali su opravdani s obzirom na nekoliko koristi koje recikliranje vode donosi: štede visokokvalitetnu vodu za piće, smanjuju količinu onečišćene vode koja se ispušta u okoliš i mogu biti kvalitetne, što ih čini prikladnima za posebne alternativne upotrebe (npr. relativno visok sadržaj hranjivih tvari može biti gnojivo ako se upotrebljava za navodnjavanje). Međutim, osim ponovne uporabe vode, važno je provesti i strategije čiji je cilj smanjenje ukupne potražnje za vodom, što je jedan od glavnih uzroka nestašice vode. Trebalo bi procijeniti i alternativne tehnologije za obradu ponovne uporabe vode i druga rješenja za uštedu vode (vidjeti, na primjer, opcije prilagodbe Smanjenje potrošnje vode za hlađenje termoelektrana te ograničenja potrošnje vode i racioniranje vode). U tim se procjenama mogu primijeniti cjelovite procjene životnog ciklusa uzimajući u obzir troškove i koristi za uštedu vodnih resursa i smanjenje emisija ugljika.

U cijenama za ponovno upotrijebljenu vodu trebalo bi uzeti u obzir sve te dodatne koristi. Javne subvencije mogle bi se upotrijebiti za potporu naknadi viših cijena vode.  Raspodjela troškova općenito je politička odluka kojom se definira kako će se oni podijeliti između općeg oporezivanja i naknada za one koji su zainteresirani za koristi od ponovne uporabe vode.

UKomunikaciji o nestašici vode i sušama iz 2007. ponovnauporaba vode smatra se mogućim rješenjem za ublažavanje učinaka klimatskih promjena diljem Europe. U Komunikaciji „Planza zaštitu europskih vodnih resursa”to je dodatno naglašeno 2012., kada je kao poseban cilj postavljeno maksimalno povećanje ponovne uporabe vode. U 2016. objavljene su smjernice EU-a o uključivanjuponovne uporabe vode u vodno planiranje i upravljanje u kontekstu Okvirne direktive o vodamaza provedbu Okvirne direktive o vodama. 

Europska komisija objavila je 2020. „Uredbuo minimalnim zahtjevima za ponovnu uporabu vode za poljoprivredno navodnjavanje”. Nova pravila primjenjuju se od 26. lipnja 2023. i očekuje se da će potaknuti i olakšati ponovnu uporabu vode u EU-u. Uredbom se utvrđuju usklađeni minimalni zahtjevi u pogledu kvalitete vode za sigurnu ponovnu uporabu pročišćenih komunalnih otpadnih voda u poljoprivrednom navodnjavanju, usklađeni minimalni zahtjevi za praćenje, odredbe o upravljanju rizicima za procjenu i uklanjanje mogućih dodatnih zdravstvenih rizika i mogućih rizika za okoliš, zahtjevi za izdavanje dozvola i odredbe o transparentnosti, pri čemu se ključne informacije o svim projektima ponovne uporabe vode stavljaju na raspolaganje javnosti. 

Vrijeme provedbe uvelike ovisi o konkretnom području primjene i mjeri donesenoj za ponovnu uporabu vode. Potpuna provedba programa ponovne uporabe vode mogla bi biti u rasponu od 5 do 15 godina. Neke inicijative mogu potrajati dulje ako je razina prihvaćanja u lokalnim zajednicama niska.

Životni vijek programa ponovne uporabe vode strogo ovisi o društvenomprihvaćanju, pravilnom održavanju primijenjenih rješenja i dokazima o stvarnim koristima. Životni vijek je obično veći od 25 godina.