Ponovna uporaba vode

Pristup odgovarajućoj opskrbi vodom ključan je za održivu budućnost, posebno s obzirom na to da se očekuje da će klimatske promjene pogoršati probleme nestašice vode u nekoliko europskih regija. Ponovna uporaba vode smatra se mjerom prilagodbe. Njime se smanjuje pritisak na vodne resurse uz istodobno očuvanje sigurnosti vode za ljudske aktivnosti i za funkcioniranje ekosustava.

Ponovna uporaba vode znači oporaba otpadnih voda iz različitih izvora i pročišćavanje u skladu sa standardom koji odgovara drugoj svrsi. Sve vrste otpadnih voda (domaće, komunalne ili industrijske) mogu se razmotriti za ponovnu uporabu i, ovisno o njihovoj kvaliteti, mogu se uvesti u nekoliko sekundarnih svrha u različitim sektorima. Sekundarne svrhe uključuju, na primjer, poljoprivredno navodnjavanje, obnovu podzemnih voda, industrijske procese, opskrbu pitkom (potrošnom) vodom i urbane primjene koje ne ispiru (navodnjavanje parkova, ispiranje WC-a itd.). Ponovna uporaba vode sve se više primjenjuje za poljoprivredno navodnjavanje jer je pouzdan izvor i u razdobljima ograničene dostupnosti vode. Upotreba pročišćenih otpadnih voda bogatih hranjivim tvarima za poljoprivredu može, osim toga, dovesti do smanjenja (ili uklanjanja) primjene gnojiva ili povećane produktivnosti te također doprinijeti sigurnosti opskrbe hranom ako su ispunjeni zahtjevi posebnih propisa o upotrebi vode. Korištenje pročišćenih otpadnih voda također može pomoći u očuvanju podzemnih voda ako se to koristi za navodnjavanje. Jednostavna primjena je uporaba pročišćenih otpadnih voda za potrebe hlađenja u industrijskim procesima (poslovni i industrijski sektor) jer su potrebni niži zahtjevi u pogledu kvalitete vode. Ponovna uporaba pitke vode odnosi se na uporabu pravilno pročišćenih otpadnih voda za piće; to je vrijedna opcija za opskrbu vodom u područjima u kojima je voda posebno ograničena. Još jedna potencijalna primjena ponovno upotrijebljene vode može biti u turističkom sektoru kako bi se poduprlo ublažavanje turističkog pritiska na vodne resurse. Turizam se izravno ili neizravno oslanja na znatne vodne resurse za smještaj, infrastrukturu i aktivnosti. Na primjer, ponovna uporaba vode može se uzeti u obzir u hotelima za bazene, toalete s ispiranjem, navodnjavanje vrtova ili terena za golf, upravljanje požarima i smokve te izradu snijega za skijanje. Ponovna uporaba vode posebno je važna za turistička odredišta koja su posebno izložena riziku od suše (npr. mediteranske zemlje) ili koja nemaju velike i pristupačne vodne resurse, na primjer na otocima (npr. na otocima, kružna vodna rješenja u južnom Gotlandu,).

Postoje dvije vrste ponovne uporabe pitke vode: izravna i neizravna. Izravna ponovna uporaba pitke vode je pročišćena otpadna voda koja se ulijeva u vodoopskrbni sustav bez prethodnog razrjeđivanja u prirodnom toku, jezeru ili podzemnim vodama. Neizravna ponovna uporaba uključuje miješanje obnovljene otpadne vode s drugom opskrbom vodom prije obrade i ponovne uporabe. U oba slučaja potrebno je poštovati postojeće propise o vodi za piće.

Ponovna uporaba vode može poslužiti kao pouzdan izvor vode u nekim posebnim situacijama, čime se doprinosi održivijem iskorištavanju resursa i dobrom upravljanju opskrbom, posebno u uvjetima nestašice vode. Tom se mjerom mogu smanjiti ukupna potrošnja vode i potrebe za pročišćavanjem, što dovodi do ušteda troškova. Ponovna uporaba vode može doprinijeti i očuvanju slatkovodnih sustava te poboljšati obnovu potoka, močvarnih područja i ribnjaka.

Inicijative za ponovnu uporabu vode mogu se provoditi na različitim prostornim razinama i uključivati različite aktere. Mjeru je teško provesti u zemljama bez odgovarajućeg institucijskog i normativnog konteksta kako bi se olakšala ponovna uporaba ili u kojima društveno-kulturno prihvaćanje i sukobi mogu otežati provedbu te mogućnosti. Uključenost dionika ključna je sastavnica njihove provedbe jer ta mogućnost prilagodbe može izazvati nekoliko problema koji izazivaju zabrinutost šire javnosti, posebno u pogledu kvalitete ponovno upotrijebljene vode. Javnosti i dionicima treba dostaviti dosljednu komunikaciju i lako razumljive poruke u kojima se objašnjavaju koristi ponovne uporabe vode. Potencijalne rizike povezane s uporabom otpadnih voda trebalo bi ispitati i otkloniti kako bi se dobila potpora uključenih dionika. Demonstracijski projekti i razmjena uspješnih slučajeva mogu biti dio participativnih aktivnosti.

U izvješću JRC-a „Ponovna uporaba vode u Europi”(2014.) navedene su sljedeće glavne prepreke za provedbu programa ponovne uporabe vode: 

• Nedosljedne i nepouzdane metode za utvrđivanje i optimizaciju odgovarajućih tehnologija pročišćavanja otpadnih voda za primjene ponovne uporabe kojima se mogu uravnotežiti konkurentski zahtjevi održivih procesa 
• Poteškoće u određivanju i odabiru učinkovitih tehnika praćenja kako bi se osiguralo da je kvaliteta vode u skladu sa zahtjevima uporabe 
• Znatni izazovi u pouzdanoj procjeni rizika/koristi ponovne uporabe vode za okoliš i javno zdravlje na različitim geografskim razinama 
• Loše razvijeni poslovni modeli za programe ponovne uporabe vode i tržišta obnovljene vode 
• Niska razina javnog i državnog entuzijazma za ponovnu uporabu vode 

• Ograničeni institucionalni kapaciteti za oblikovanje i institucionalizaciju mjera recikliranja i ponovne uporabe 
• Nedostatak financijskih poticaja za programe ponovne uporabe. 

Jedan je od ključnih čimbenika uspjeha potpora i uključenost dionika kako bi se izbjeglo snažno protivljenje planiranim programima. Zainteresirani dionici trebali bi dobiti dovoljno znanja kako bi razumjeli sigurnost i primjenjivost ponovno upotrijebljene vode. 

Moguće koristi ponovne uporabe pročišćene vode za gospodarstvo, društvo i okoliš brojne su. To uključuje smanjenje potražnje kućanstava za vodom i smanjenje pritiska na javnu opskrbu vodom, smanjenje troškova energije na početku proizvodnog lanca i troškova povezanih s okolišem. Troškovi recikliranja vode mogu premašiti troškove izravne upotrebe slatke vode, ali opravdani su zbog nekoliko prednosti koje pruža recikliranje vode: time se štedi visokokvalitetna voda za piće, smanjuje količina onečišćene vode koja se ispušta u okoliš i može imati kvalitetu zbog koje je prikladna za određene alternativne namjene (npr. relativni visoki sadržaj hranjivih tvari može osigurati gnojiva zahvaljujući upotrebi za navodnjavanje). Međutim, osim ponovne uporabe vode, važno je provesti i strategije čiji je cilj smanjiti ukupnu potražnju za vodom, što je jedan od glavnih uzroka nestašice vode. Trebalo bi procijeniti i alternativne tehnologije za ponovnu uporabu vode i druga rješenja za uštedu vode (vidjeti, na primjer, opcije prilagodbe Smanjenje potrošnje vode za hlađenje termoelektrana te ograničenja vode i racioniranje vode). U tim se procjenama mogu primijeniti cjelovite procjene životnog ciklusa uzimajući u obzir troškove i koristi za uštedu vodnih resursa i smanjenje emisija ugljika.

U cijenama ponovno upotrijebljene vode trebalo bi uzeti u obzir sve te dodatne koristi. Javne subvencije mogle bi se upotrijebiti za potporu kompenzaciji viših cijena vode.  Općenito, raspodjela troškova politička je odluka kojom se utvrđuje kako će se podijeliti između općeg oporezivanja i naknada za one koji su zainteresirani za koristi ponovne uporabe vode.

U Komunikaciji o nestašici vode i sušama iz 2007. ponovna uporaba vode smatra se potencijalnim rješenjem za ublažavanje učinaka klimatskih promjena diljem Europe. U Komunikaciji „Plan za zaštitu europskih vodnih resursa” to je dodatno naglašeno 2012., kada je maksimizacija ponovne uporabe vode utvrđena kao poseban cilj. Godine 2016. objavljene su smjernice EU-a o uključivanju ponovne uporabe vode u planiranje i upravljanje vodama u kontekstu Okvirne direktive o vodama za provedbu Okvirne direktive o vodama. 

Europska komisija objavila je 2020. „Uredbu o minimalnim zahtjevima za ponovnu uporabu vode za poljoprivredno navodnjavanje”. Nova pravila primjenjuju se od 26. lipnja 2023. i očekuje se da će potaknuti i olakšati ponovnu uporabu vode u EU-u. Uredbom se utvrđuju usklađeni minimalni zahtjevi za kvalitetu vode za sigurnu ponovnu uporabu pročišćenih komunalnih otpadnih voda u poljoprivrednom navodnjavanju, usklađeni minimalni zahtjevi za praćenje, odredbe o upravljanju rizicima za procjenu i uklanjanje mogućih dodatnih zdravstvenih rizika i mogućih rizika za okoliš, zahtjevi za izdavanje dozvola i odredbe o transparentnosti, pri čemu se ključne informacije o svakom projektu ponovne uporabe vode stavljaju na raspolaganje javnosti. 

Vrijeme provedbe uvelike ovisi o posebnom području primjene i mjeri donesenoj za ponovnu uporabu vode. Potpuna provedba programa ponovne uporabe vode mogla bi trajati od 5 do 15 godina. Neke inicijative mogu potrajati dulje ako je razina prihvaćanja lokalnih zajednica niska.

Životni vijek programa ponovne uporabe vode strogo ovisi o društvenom prihvaćanju, pravilnom održavanju primijenjenih rješenja i dokazima o stvarnim koristima. Život je obično dulji od 25 godina.