Načela i čimbenici uspjeha

Načela i čimbenici uspjeha

Prilagodba klimatskim promjenama primjenjuje se na politike, prakse i projekte kojima se mogu smanjiti rizici smanjenjem ranjivosti i/ili izloženosti i/ili ostvariti prilike povezane s klimatskim promjenama. Prilagodba utječe na sve razine donošenja odluka, sve regije i većinu sektora. Prilagodba mora biti strukturirana kao međusektorska, višerazinska i međuregionalna aktivnost koja okuplja aktere s različitim znanjem, interesima i vrijednostima. Prilagodba se ne temelji samo na poduzimanju više, već na novim načinima razmišljanja i suočavanja s rizicima i opasnostima, nesigurnošću i složenošću. Za istraživanje odgovarajućih načina prilagodbe kako bi se uklonile postojeće ranjivosti i povećala otpornost bit će potreban strukturirani proces učenja koji će provoditi ljudi i organizacije. Iako svaki postupak prilagodbe mora biti prilagođen kontekstu, općenito je prepoznato nekoliko ključnih načela navedenih u nastavku kako bi se poduprla dobra prilagodba.

Nekoliko načela u postupku politike prilagodbe općenito se smatra ključnim čimbenicima za dobru prilagodbu. Ta načela (na temelju UKCIP-a, 2005.; Adger et al. 2005.; Prutsch i dr. 2010.; Brown i dr. 2011., Southern Voices on Adaptation (Južni glasovi o prilagodbi), CARE 2015.):

1. Prilagodba mora biti održiva – odgovori na prilagodbu ne bi trebali pridonositi klimatskim promjenama niti ograničavati napore za njihovo ublažavanje, stoga bi trebalo iskoristiti sinergije s ciljevima ublažavanja klimatskih promjena i izbjegavati sukobe. Osim toga, time se ne bi trebala smanjiti sposobnost drugih dijelova prirodnog okoliša, društva ili poduzeća da drugdje provedu prilagodbu (npr. upotreba podzemnih voda za navodnjavanje u suhim regijama, što uzrokuje smanjenje razine podzemnih voda i ograničava dostupnu količinu vode za piće). Ako je moguće, poticati napore za prilagodbu kojima se povećava kapacitet prirodnih sustava za jačanje otpornosti (npr. pristupi koji se temelje na ekosustavu i prirodna rješenja) ublažavanjem klimatskih rizika.
2. Partnerski rad – utvrđivanje pogođenih aktera (npr. iz javnih tijela, nevladinih organizacija, poduzeća, lokalnih zajednica i ljudi) na svim relevantnim razinama i suradnja s njima te osiguravanje njihove dobre informiranosti i poticanja na rad na prilagodbi. Oblikovati, definirati i prioritizirati opcije, provoditi i pratiti politike prilagodbe te planirati na participativan i uključiv način.
3. Prilagodba se mora temeljiti na dokazima, uz potpuno iskorištavanje najnovijih istraživanja, podataka i praktičnog iskustva kako bi donošenje odluka bilo dobro potkrijepljeno i utemeljeno.
4. Upravljanje klimatskim i neklimatskim rizicima primjenom uravnoteženog pristupa – klimatske promjene samo su jedan aspekt višestrukih stresova koji utječu na društveni, prirodni i gospodarski razvoj. Stoga prilagodba mora imati holistički pristup koji uključuje upravljanje klimatskim i neklimatskim rizicima.
5. Riješiti rizike povezane s prošlom i sadašnjom promjenjivošću klime i ekstremnim vremenskim uvjetima – to bi trebala biti početna točka za anticipatorne mjere za rješavanje rizika i prilika povezanih s dugoročnim klimatskim promjenama. Važno je osigurati koordinaciju i blisku sinergiju sa smanjenjem rizika od katastrofa/upravljanjem njima (npr. Izvješće o prilagodbi klimatskim promjenama i smanjenju rizika od katastrofa u Europi).
6. Trebalo bi dati prednost odgovoru na klimatske učinke, primjerice usmjeravanjem veće pozornosti na sektore koji su najviše pogođeni vremenskim uvjetima i klimom, sektore s dugoročnim životnim vijekom ili posljedicama, sektore u kojima su uključena znatna ulaganja ili u kojima su u pitanju visoke vrijednosti ili sektore u kojima je uključena potpora ključnoj nacionalnoj infrastrukturi.
7. Prilagodba mora biti prilagođena razmjerima koji su potrebni za suočavanje s izazovom klimatskih promjena (npr. nacionalna/regionalna/lokalna/sektorska/prekogranična)– rješenja je potrebno izmijeniti za pojedinačne situacije, uzimajući u obzir i odgovornosti i financiranje.
8. Prilagodba bi trebala biti fleksibilna – iako i dalje postoji nesigurnost u pogledu budućih klimatskih uvjeta, sada bi trebalo razmotriti mogućnosti u određenim područjima (npr. u sektorima s dugoročnim razdobljem planiranja) i donijeti odluke koje se mogu lako prilagoditi. Stoga bi trebalo prepoznati vrijednost opcija prilagodbe bez žaljenja / s malim žaljenjem i korisnih za sve u smislu troškovne učinkovitosti i višestrukih koristi, kao i vrijednost postupnog pristupa prilagodbi.
9. Prilagodba mora biti transparentna – u potpunosti priopćiti učinke i troškove različitih opcija prilagodbe, kratkoročno i dugoročno, te pružiti što više pojedinosti. Odluke o prilagodbi također su vrijedne, npr. u pogledu razine rizika koju treba prihvatiti. Stoga je ključno da odluke i raspodjela sredstava budu transparentni kako bi se moglo postići dogovor o pravednim i uravnoteženim rješenjima.
10. Kontinuirano preispitivati djelotvornost, učinkovitost, pravednost i legitimnost odluka o prilagodbi kako bi ih se postupno poboljšalo u skladu s razvojem dokaza i znanja o učincima klimatskih promjena. To zahtijeva praćenje i ponovnu procjenu rizika, kao i politika/mjera prilagodbe.