4.2 Provođenje analize troškova i koristi mjera prilagodbe

4.2 Provođenje analize troškova i koristi mjera prilagodbe

Analiza troškova i koristi može znatno pomoći donositeljima odluka u izradi najbolje strategije za upotrebu oskudnih gospodarskih resursa za najučinkovitiji pristup prilagodbi te pomoći u određivanju prioriteta i određivanju vremena za ulaganja u otpornost. Vlade i organizacije privatnog sektora često upotrebljavaju procjene troškova i koristi kako bi procijenile poželjnost određene mjere ili ulaganja. Analiza može pomoći u predviđanju jesu li koristi mjere veće od njezinih troškova i u odnosu na druge alternative (tj. omogućuje rangiranje alternativnih mjera u smislu omjera troškova i koristi).

Troškovi prilagodbe podrazumijevaju „troškove planiranja, pripreme, olakšavanja i provedbe mjera prilagodbe, uključujući troškove tranzicije” (IPCC), a koristi su „izbjegnuti troškovi štete ili ostvarene koristi nakon donošenja i provedbe mjera prilagodbe” (IPCC). Budući da se gotovo nijednom mjerom prilagodbe ne može u potpunosti ukloniti učinak klimatskih promjena i povezani rizik, potrebno je uzeti u obzir i troškove preostalog rizika (ostali učinci nakon provedbe mjere prilagodbe).

Procjena troškova i koristi opcija prilagodbe može se provesti uže uzimajući u obzir samo financijske proračunske troškove i koristi ili sveobuhvatnije uzimajući u obzir šire troškove i koristi za lokalno gospodarstvo. Osim toga, u procjene troškova i koristi mogu se uključiti i socijalni i okolišni troškovi i koristi. Posebno je važno uključiti netržišne troškove i koristi u procjene mogućnosti prilagodbe kako bi se realno uzeo u obzir cijeli raspon koristi i troškova, iako ih je teže izraziti u monetarnom smislu.

Postoji skup pristupa za vrednovanje troškova i koristi mogućnosti prilagodbe. Tri najčešće korištene metode su:

• Analiza troškova i koristi (CBA)
• Analiza troškovne učinkovitosti (CEA)
• Višekriterijska analiza (MCA)

Analiza troškova i koristi općenito sadržava sljedeće korake:

1. Definirati cilj prilagodbe i utvrditi odgovarajuće mogućnosti prilagodbe koje treba ocijeniti
2. Definirati polaznu vrijednost kako bi se omogućile procjene kojima se uspoređuju scenariji „s” i „bez” posebnih mjera prilagodbe
3. Utvrditi sve troškove i koristi tijekom utvrđenog vremenskog okvira, općenito tijekom trajanja mjere prilagodbe ili vremenskog okvira scenarija klimatskog učinka
4. Dodijeliti novčanu vrijednost troškovima: troškovi uključuju troškove potrebnih fizičkih resursa, troškove ljudskog napora uključenog u sve faze projekta te sve mjerljive društvene, okolišne ili gospodarske koristi. Troškovi koji će nastati u budućnosti diskontiraju se na današnju vrijednost („sadašnja vrijednost”) primjenom diskontne stope.
5. Dodijeliti novčanu vrijednost koristima: kvantificiranje koristi može biti manje jednostavno. Često je teže točno predvidjeti koristi, posebno za nove inovativne opcije. Drugo, uz financijske koristi, često postoje nematerijalne ili meke koristi povezane s mjerom. Međutim, postoji nekoliko metodologija koje omogućuju kvantifikaciju – pogledajte dodatne smjernice u resursima povezanima u nastavku. Kvantificirane koristi također treba diskontirati na današnje vrijednosti.
6. Usporedite troškove i koristi: naposljetku, usporediti vrijednost troškova s vrijednošću koristi i upotrijebiti tu analizu za odlučivanje o smjeru djelovanja. Da biste to učinili, izračunajte ukupne troškove i ukupne koristi te usporedite dvije vrijednosti kako biste utvrdili jesu li koristi veće od troškova (utvrđivanje "neto sadašnje vrijednosti" - NPV). Također je važno uzeti u obzir vrijeme povrata - koliko će vremena trebati da se dosegne točka pokrića u kojoj su koristi otplatile troškove.

Ograničenje analize troškova i koristi jest to što zahtijeva da se sve koristi mjere i izražavaju u novčanom smislu, što je često teško postići ili se smatra moralno upitnim (npr. pripisivanje novčane vrijednosti ljudskim životima ili „diskontiranje” budućih koristi). Druge dvije metode, CEA i MCA, mogu se koristiti za prevladavanje nekih od tih pitanja.

Analiza troškovne učinkovitosti (CEA) upotrebljava se za utvrđivanje najjeftinijeg načina za postizanje posebnog cilja prilagodbe. Iako se troškovi mjera moraju izračunati u novčanom smislu, koristi se mogu izraziti u bilo kojoj drugoj kvantificiranoj mjeri, koja se može usporediti s ciljnom vrijednošću. Na primjer, ako je cilj smanjiti broj smrtnih slučajeva povezanih s toplinom, svaka će se opcija procijeniti s obzirom na njihov potencijal za smanjenje smrtnosti povezane s toplinom (broj izbjegnutih smrtnih slučajeva i smanjenje postotka u odnosu na polaznu vrijednost), što se zatim uspoređuje s troškovima. CEA obično izostavlja razmatranje socijalnih aspekata, izvedivosti provedbe ili dodatnih koristi, koje je potrebno usporedno procijeniti.

Resursi i informacije o daljnjim metodama i alatima navedeni su u nastavku.

Višekriterijska analiza (MCA) objedinjuje različite kriterije procjene (financijske i nefinancijske, monetizirane ili izražene u drugim kvantitativnim terminima) i prioritete s obzirom na različite kriterije (jer različiti dionici mogu imati različite preferencije u pogledu ishoda projekta, koristi i učinaka u jednom zajedničkom okviru kako bi se postigli bodovi i relativno rangiranje mogućnosti prilagodbe, obično integrirajući rezultate CBA-e ili CEA-e. Vidjeti korak 4.3. za dodatne pojedinosti o MCA-u.