Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje

Klimatske promjene i šumski ekosustavi usko su povezani, a klima uglavnom utječe na brzinu, učestalost, intenzitet i vrijeme temperature zraka, sunčevo zračenje i padaline. Klimatske promjene mogle bi predstavljati prijetnju šumskim ekosustavima i uslugama, posebno u sredozemnim regijama, u kojima se očekuje povećanje viših stopa smrtnosti stabala i šumskih požara zbog povećanih temperatura i sušnih uvjeta (EEA, 2016.a; 2016.b). Modificirani klimatski uvjeti već su doveli do negativnih učinaka kao što su promjene u: sastav šumskih vrsta i bioraznolikost, stopa rasta, otpornost na nametnike i bolesti, razmnožavanje invazivnih vrsta, režim šumskih požara i osjetljivost šuma na požar.

Šume mogu djelovati kao ponor ugljika; mogu akumulirati atmosferski CO2 kao ugljik u vegetaciji i tlu. Međutim, ljudske aktivnosti koje utječu na značajke korištenja zemljišta i šumarstva mogu promijeniti ciklus ugljika između atmosfere i kopnenih ekosustava, što dovodi do većih emisija CO2. Budući da šume mogu djelovati kao ponor ugljika, uključene su u međunarodne politike (Uredba (EU) 2018/841 o LULUCF-u) za rješavanje problema klimatskih promjena putem postupaka ublažavanja i prilagodbe; Trebalo bi dati prednost povezivanju tih dvaju aspekata.

Projekti pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja mogu imati tu dvostruku ulogu za šumske ekosustave. Pošumljavanje (tj. prenamjena dugogodišnjeg nešumljenog zemljišta u šumu) odnosi se na uspostavu šuma u kojima prethodno nije bilo šuma ili u kojima šume već dugo nedostaju (50 godina prema UNFCCC-u). Ponovno pošumljavanje odnosi se na ponovnu sadnju stabala na nedavno iskrčenom zemljištu (tj. prenamjenu nedavno nešumljenog zemljišta u šumi). Ako se ta dva pristupa smatraju komplementarnima, mogu omogućiti opcije politike od kojih svi imaju koristi. Međutim, ako se njima ne upravlja na održiv način, obje prakse mogu biti kontroverzne jer mogu dovesti do uništenja izvornih nešumskih ekosustava (npr. prirodnih travnjaka).

Na međunarodnoj razini pošumljavanje i ponovno pošumljavanje u početku su prepoznati kao pristupi ublažavanju te se promiču za ciljeve sekvestracije ugljika. Međutim, one mogu pomoći i šumama da se prilagode klimatskim promjenama smanjenjem ljudskih pritisaka (na primjer smanjenjem uništavanja ili degradacije staništa) i poboljšanjem povezanosti krajobraza i smanjenjem fragmentacije (čime se olakšava migracija vrsta u uvjetima klimatskih promjena). Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu doprinijeti i očuvanju žarišta bioraznolikosti, izbjegavanju degradacije tla i zaštiti drugih prirodnih resursa (npr. vode).

Održivo upravljanje pošumljenim ili ponovno pošumljenim zemljištem pomaže u provedbi mjera prilagodbe jer se njime održava stanje šuma i jamče usluge ekosustava, posebno na lokalnoj razini, smanjenjem osjetljivosti na klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. U slučaju neuspjeha usjeva zbog klimatskih promjena šume svojim proizvodima mogu osigurati sigurnosne mreže za lokalne zajednice (npr. s drvom ili proizvodima koji nisu od drva, kao što su divljač, orašasti plodovi, sjemenke, bobice, gljive, ljekovito bilje). Šume također pomažu u reguliranju protoka vode i vodnih resursa putem svojih usluga ekosustava povezanih s hidrologijom (npr. očuvanje baznog toka, regulacija olujnog toka i kontrola erozije). Osim toga, sadnjom stabala mogu se stvoriti nova staništa za tolerantnije vrste i povećati bioraznolikost, posebno ako se prednost daje nasadima više vrsta (odabir autohtonih vrsta i izbjegavanje invazivnih, manje prilagođenih staništu). Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje također mogu kontrolirati degradaciju tla, hidrauličke rizike i rizike od klizišta te potaknuti lokalne zajednice na agrošumarstvo ili silvo-pastoralne sustave, čime se stvaraju nove mogućnosti za ostvarivanje prihoda. Naposljetku, prakse gospodarenja šumama, kao što je sanitarna sječa, mogu pomoći u smanjenju napada nametnika i bolesti.

Šume nisu važne samo za bioraznolikost, već i za gospodarske aktivnosti, kao što su trgovina drvom i nedrvnim proizvodima te ekoturizam. U 2021. u šumarstvu i sječi šuma u Europi bilo je zaposleno oko 473 100 osoba. Ukupna bruto dodana vrijednost (BDV) koju je ostvarila šumarska i sječarska industrija u EU-u 2021. iznosila je 25 milijardi EUR (Eurostat). Šume se često smatraju estetski ugodnima za turistički sektor: nude razne mogućnosti za pješačenje i biciklizam. Nove ili obnovljene šume mogu stvoriti zapanjujuće krajolike koji privlače turiste koji traže iskustva na otvorenom. Turiste posebno privlače aspekti bioraznolikosti, npr. zbog mogućnosti promatranja ptica. Zbog toga se pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu smatrati mogućnostima prilagodbe i za turistički sektor. To se odnosi na slučajeve u kojima su dio regionalnih ili nacionalnih strategija diversifikacije i potiču održive oblike turizma koji poštuju, pa čak i doprinose očuvanju šuma. U okviru programa Agenda 2000 pošumljavanje je bilo zamišljeno kao popratna mjera zajedničke poljoprivredne politike EU-a (ZPP). Politike EU-a za pošumljavanje poduprle su sadnju oko 2 milijuna hektara drveća na poljoprivrednom zemljištu u razdoblju 1994. – 2015. Iako se pošumljavanje trenutačno smatra strategijom ublažavanja sekvestracijom CO2, razina pošumljavanja smanjila se tijekom proteklih desetljeća. Dodjelom sredstava u programima ruralnog razvoja EU-a (2014. – 2020.) planirana je sadnja dodatnih 510 000 hektara.

Nema dovoljno dostupnih informacija za procjenu udjela crnogoričnih vrsta u odnosu na širokolisne vrste u programima pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja. Ipak, udio širokolisnih i mješovitih šuma u Europi posljednjih se desetljeća povećava, čak i ako u nekim zemljama još uvijek prevladava pošumljavanje četinjačama.

Različiti dionici mogu biti uključeni u prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja, ovisno o veličini i vlasništvu predmetnog zemljišta. Poželjno je da vlade, nevladine organizacije i organizacije civilnog društva, privatni sektori i istraživačke institucije budu uključeni kako bi se osigurala prilagodba na većim prostornim i vremenskim razinama. Dionici bi trebali biti uključeni tijekom faze provedbe praksi pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja (npr. u odabir pošumljenog ili ponovno pošumljenog područja i u utvrđivanje značajki plantaže stabala). Međutim, dionici imaju ključnu ulogu tijekom faze upravljanja pošumljenim i ponovno pošumljenim područjima jer mogu doprinijeti mjerama kojima se osigurava njihov rast, održavanje i zaštita.

Većina europskih šuma u privatnom je vlasništvu (otprilike 60 % pošumljenog zemljišta), a ne u javnom (40 %) (informativni članak EU-a). Stoga prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja često uključuju privatne posjednike zemljišta, a kako bi bile uspješne, ti ih dionici moraju prihvatiti prevladavanjem institucijskih čimbenika, kao što su prava i pristup šumama. Posebice se pošumljavanje uglavnom događa sadnjom stabala na privatnim zemljištima jer vlasnici zemljišta mogu očekivati velike prihode nego od poljoprivrednih praksi. Osim toga, pošumljavanje će biti uspješno ako privatni posjednici zemljišta prihvate sudjelovanje u projektima pošumljavanja tijekom duljih razdoblja.

Prijenos vlasništva nad većim područjima zajedničke šume na lokalne zajednice i s time povezani prihodi koji se temelje na poboljšanom skladištenju ugljika mogli bi u velikoj mjeri biti uspješan čimbenik u doprinosu ublažavanju klimatskih promjena (primarno), ali i olakšati održavanje usluga ekosustava koje su relevantne za prilagodbu na lokalnoj razini (npr. usluge regulacije vode, očuvanje tla, šumski proizvodi itd.).

Sociodemografska obilježja posjednika zemljišta (tj. veličina i posjed poljoprivrednog gospodarstva), društvena prihvatljivost pošumljavanja od strane zajednice (npr. da nije u sukobu s poljoprivrednim ciljevima), kao i vještine, znanje i iskustvo posjednika zemljišta relevantni za pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu biti čimbenici uspjeha/ograničavanja za usvajanje takvih praksi.

Razmjena informacija o sinergijama između pristupa prilagodbi i ublažavanja mogla bi pridonijeti i uspjehu praksi pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja. Poljoprivrednici bi trebali znati mogućnosti (uključujući mogućnosti stavljanja na tržište) i rizik od pošumljavanja i/ili ponovnog pošumljavanja na svojim zemljištima u svrhu ublažavanja i prilagodbe.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu promijeniti krajolik i povezane usluge ekosustava. Međutim, ekosustavi kojima se dobro upravlja mogu pomoći društvima da se prilagode klimatskim promjenama stvaranjem višestrukih društveno-ekoloških koristi i promicanjem dugoročnih pristupa prilagodbi klimatskim promjenama.

Usvajanje pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja kao praksi prilagodbe, integriranjem ciljeva ublažavanja, moglo bi pomoći u prevladavanju financijskih prepreka prilagodbi jer može imati koristi od financiranja ugljika (CDM, REDD+, dobrovoljna tržišta ugljika). Kao prakse prilagodbe mogu pomoći i u povećanju lokalnih posrednih koristi ublažavanja i lokalnih kapaciteta za suočavanje s klimatskim promjenama.

Pošumljavanjem i ponovnim pošumljavanjem mogu se osigurati socijalna, gospodarska i ekološka poboljšanja, doprinijeti održivom razvoju (npr. povećati produktivnost i otpornost zemljišta) i osigurati dodatni prihodi. Te prakse pridonose i jamčenju usluga ekosustava smanjenjem osjetljivosti na klimatske promjene (tj. šume pomažu u reguliranju prirodnih resursa, kontroli hidroloških procesa i degradacije zemljišta, održavanju bioraznolikosti vrsta i smanjenju napada nametnika i bolesti).

Trebalo bi snositi troškove pripreme tla, stjecanja i sadnje vrsta drveća, gnojidbe i ograde zemljišta, kontrole vegetacije te svih praksi održavanja i upravljanja, posebno tijekom prve tri/pet godina. Troškovi održavanja variraju od prosječno 300 EUR po hektaru tijekom prve godine do oko 100 EUR po hektaru tijekom treće godine (Europski šumarski institut, 2000.). Međutim, dodjeljuju se sredstva za potporu lokalnim posjednicima zemljišta kako bi se uspostavile prakse ponovnog pošumljavanja i pošumljavanja. Potpore za pošumljavanje ovise o vrstama drveća, a kreću se od najviše 2400 EUR ha^–1 za eukaliptus do 4800 EUR ha^–1 za miješane plantaže listača. Osim toga, vlasnicima zemljišta osiguravaju se naknade za pokrivanje gubitaka prihoda zbog pošumljavanja poljoprivrednog zemljišta. Maksimalni iznos od 725 EUR ha^–1 godina^–1 zapravo se procjenjuje za poljoprivrednike koji uglavnom ostvaruju dohodak od poljoprivrednih djelatnosti, dok se 180 EUR ha^–1 godina^–1 procjenjuje za druge osobe privatnog prava. Ti su troškovi utvrđeni Uredbom Komisije (EZ) br. 1054/94 radi reguliranja financijskog programa, koja je donesena 5. svibnja 1994.

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) glavni je izvor sredstava EU-a za šume.  Oko 90 % financijskih sredstava EU-a za šume dolazi iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR). To uključuje prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja. Ukupno 27 % od 8,2 milijarde EUR utvrđenih za razdoblje 2015. – 2020. dodijeljeno je za ponovno pošumljavanje, 18 % namijenjeno je za povećanje otpornosti šuma, a 18 % za sprečavanje štete. ZPP-om se pruža financijska potpora ruralnim područjima, ali države članice EU-a mogu odlučiti financirati mjere u području šumarstva u okviru svojih nacionalnih programa ruralnog razvoja. Kako je navedeno u poglavlju VIII. Uredbe o ruralnom razvoju1257/1999, takva financijska potpora dodjeljuje se samo za šume i područja u vlasništvu privatnih vlasnika, njihovih udruženja, općina ili njihovih udruženja.

Komercijalni interesi (prijava) ili prihodi od turizma također mogu biti izvor financiranja za ovu opciju prilagodbe. Ponovno pošumljavanje i pošumljavanje konačno mogu stvoriti nove mogućnosti za ekoturizam. Njima se mogu nadoknaditi i negativne posljedice zimskog turizma, kao što je promjena planinskog krajolika zbog npr. skijaških staza i povezane infrastrukture.

Aktivnosti pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja prihvatljive su u okviru mehanizma čistog razvoja (CDM), glavnog instrumenta međunarodne politike u okviru UNFCCC-a kojim se povezuju ublažavanje i prilagodba. Iznos od 2 % kompenzacija za ugljik na temelju CDM-a uvodi se za financiranje Fonda za prilagodbu (članak 12. stavak 8. Kyotskog protokola), čak i ako projekti CDM-a formalno ne moraju uključivati aktivnosti prilagodbe.

Inicijativa REDD (Smanjenje emisija zbog krčenja i degradacije šuma) korisna je i za financiranje očuvanja šuma, povećanje zaliha ugljika u šumskim ekosustavima i nedavno promicanje održivog gospodarenja šumama povezano s područjem primjene prilagodbe.

Na međunarodnoj razini, međunarodnim sporazumima, kao što su Kyotski protokol i Pariški sporazum, ulažu se napori u promicanje integracije prilagodbe i ublažavanja u šumske ekosustave, ali taj potencijal još nije u potpunosti ostvaren.

Na europskoj razini donesena strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., kao dio europskog zelenog plana, uključuje obnovu narušenih ekosustava diljem Europe sadnjom najmanje 3 milijarde dodatnih stabala do 2030. Cilj mu je i izraditi smjernice o pošumljavanju i ponovnom pošumljavanju koje pogoduje bioraznolikosti primjenom praksi koje su u skladu s prirodom i šumarstvom.

Strategija EU-a za šume do 2030. jedna je od vodećih inicijativa europskog zelenog plana i temelji se na Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. . Strategija će doprinijeti postizanju različitih ciljeva: ciljeve EU-a u pogledu bioraznolikosti i ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030., ciljeve prilagodbe klimatskim promjenama i klimatsku neutralnost do 2050. U strategiji se poseban naglasak stavlja i na turizam: Komisija će promicati suradnju između turističkog sektora, vlasnika šuma i službi za zaštitu prirode te utvrditi standarde i norme za aktivnosti ekološkog turizma. Turistički sektor trebao bi blisko surađivati s upraviteljima šuma na razvoju održivih turističkih proizvoda koji pozitivno utječu na ljudsko zdravlje, a da pritom nemaju negativan utjecaj na prirodne vrijednosti predviđenih odredišta, posebno u zaštićenim područjima.

FOREST EUROPE (Ministarska konferencija o zaštiti šuma u Europi) paneuropski je dobrovoljni proces šumarske politike na visokoj razini. Njegov je cilj od 1990. razviti zajedničke strategije za 46 potpisnika (45 europskih zemalja i EU) o tome kako zaštititi šume i održivo njima upravljati.

ZPP je glavni mehanizam financiranja pošumljavanja. Pravila o potpori za strateške planove izrađuju države članice EU-a u okviru zajedničke poljoprivredne politike (Uredba (EU) 2021/2115)(Delegirana uredba (EU) 2022/126). Pravila o financiranju i praćenju zajedničke poljoprivredne politike te upravljanju njome utvrđena su u Uredbi (EU) 2021/2116 (Provedbena uredba (EU) 2022/128). Iz njega će se financirati gotovo 623 000 hektara za pošumljavanje ili obnovu agrošumarstva (prikaz strateških planova u okviru ZPP-a za razdoblje 2023. 2027. 28 strateških planova u okviru ZPP-a).

Osim toga, Uredbom (EU) 2018/841 o korištenju zemljišta, prenamjeni zemljišta i šumarstvu (LULUCF) osigurava se uključivanje emisija i uklanjanja iz LULUCF-a u okvir za klimu i energiju, a države članice moraju osigurati da se emisije iz korištenja zemljišta, prenamjene zemljišta ili šumarstva kompenziraju barem istovjetnim uklanjanjem CO2 u sektoru („pravilo o neduženju”).

Nadalje, nacionalnim politikama mogu se osigurati poticaji ili propisi za promicanje praksi sa sinergijama između ublažavanja i prilagodbe; uključivanje prilagodbe u nacionalne smjernice i postupke odobravanja projekata ublažavanja moglo bi potaknuti prilagodbu aktivnosti pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje zahtijevaju dugo razdoblje provedbe jer uključuju širok raspon aktera i mogu naići na institucionalnu složenost na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje kao praksa prilagodbe dio su načela održivog gospodarenja šumama. Oni bi također trebali postati dio lokalnih ili nacionalnih planova korištenja zemljišta i stoga općenito imaju dug životni vijek (desetljeća). Osim toga, kako bi primili sredstva potpore i naknade za pokrivanje gubitaka zbog pošumljavanja poljoprivrednog zemljišta, vlasnici moraju jamčiti održavanje pošumljenog zemljišta najmanje pet godina.