Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje kao mogućnost prilagodbe

Različiti dionici mogu biti uključeni u prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja, ovisno o veličini i vlasništvu predmetnog zemljišta. Poželjno je uključiti vlade, nevladine organizacije i organizacije civilnog društva, privatni sektor i istraživačke institucije kako bi se osigurala prilagodba na većim prostornim i vremenskim razinama. Dionici bi trebali biti uključeni tijekom faze provedbe praksi pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja (npr. u odabir pošumljenog ili ponovno pošumljenog područja i u utvrđivanje značajki plantaža drveća). Međutim, dionici imaju ključnu ulogu tijekom faze upravljanja pošumljenim i ponovno pošumljenim područjima jer mogu doprinijeti mjerama kojima se osigurava njihov rast, održavanje i zaštita.

Većina europskih šuma u privatnom je vlasništvu (otprilike 60 % šumskog zemljišta), a ne u javnom (40 %) (informativničlanak EU-a). Stoga prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja često uključuju privatne posjednike zemljišta, a kako bi bile uspješne, ti ih dionici moraju prihvatiti prevladavanjem institucionalnih čimbenika, kao što su prava i pristup šumama. Posebice se pošumljavanje uglavnom događa sadnjom stabala na privatnim zemljištima jer vlasnici zemljišta mogu očekivati velike prihode nego od poljoprivrednih praksi. Osim toga, pošumljavanje će biti uspješno ako privatni posjednici zemljišta prihvate sudjelovanje u projektima pošumljavanja tijekom dugih razdoblja.

Prijenos vlasništva nad većim područjima zajedničke šume na lokalne zajednice i povezani prihod na temelju poboljšanog skladištenja ugljika mogli bi u velikoj mjeri biti uspješan čimbenik u doprinosu ublažavanju klimatskih promjena (primarno), ali mogu i olakšati održavanje usluga ekosustava koje su relevantne za prilagodbu na lokalnoj razini (npr. usluge reguliranja voda, očuvanje tla, šumski proizvodi itd.).

Društveno-demografske značajke zemljoposjednika (tj. veličina poljoprivrednog gospodarstva i posjed zemljišta), društvena prihvatljivost pošumljavanja od strane zajednice (npr. nije u suprotnosti s poljoprivrednim ciljevima) te vještine, znanje i iskustvo zemljoposjednika relevantni za pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu biti čimbenici uspjeha/ograničavanja za usvajanje takvih praksi.

Razmjena informacija o sinergijama između pristupa prilagodbi i ublažavanja također bi mogla doprinijeti uspjehu praksi pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja. Poljoprivrednici bi trebali biti upoznati s mogućnostima (uključujući mogućnosti stavljanja na tržište) i rizikom od pošumljavanja i/ili ponovnog pošumljavanja na svojim zemljištima u svrhu ublažavanja i prilagodbe.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje mogu promijeniti krajolik i povezane usluge ekosustava. Međutim, dobro upravljani ekosustavi mogu pomoći društvima da se prilagode klimatskim promjenama stvaranjem višestrukih društveno-ekoloških koristi i promicanjem dugoročnih pristupa prilagodbi klimatskim promjenama.

Usvajanje pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja kao praksi prilagodbe integriranjem ciljeva ublažavanja moglo bi pomoći u prevladavanju financijskih prepreka prilagodbi jer može imati koristi od financiranja ugljika (CDM, REDD+, dobrovoljna tržišta ugljika). Kao prakse prilagodbe mogu pomoći i u povećanju lokalnih posrednih koristi od ublažavanja i lokalnih kapaciteta za suočavanje s klimatskim promjenama.

Pošumljavanjem i ponovnim pošumljavanjem mogu se osigurati socijalna, gospodarska i ekološka poboljšanja, doprinijeti održivom razvoju (npr. povećati produktivnost i otpornost zemljišta) i ostvariti dodatni prihodi. Te prakse pridonose i jamčenju usluga ekosustava smanjenjem osjetljivosti na klimatske promjene (tj. šume pomažu u regulaciji prirodnih resursa, kontroli hidroloških procesa i degradacije zemljišta, održavanju bioraznolikosti vrsta i smanjenju napada nametnika i bolesti).

Troškove bi trebalo snositi za pripremu tla, stjecanje i sadnju vrsta drveća, gnojidbu i ogradu zemljišta, kontrolu vegetacije te za sve prakse održavanja i upravljanja, posebno tijekom prve tri/pet godine. Troškovi održavanja variraju od prosječno 300 EUR po hektaru tijekom prve godine do otprilike 100 EUR po hektaru tijekom treće godine (Europskišumarski institut, 2000.). Međutim, pružaju se sredstva potpore lokalnim zemljoposjednicima kako bi uspostavili prakse ponovnog pošumljavanja i pošumljavanja. Potpore za pošumljavanje ovise o vrstama drveća i kreću se od najviše 2400 EUR ha^–1 za eukaliptus do 4800 EUR ha^–1 za mješovite plantaže listača. Osim toga, vlasnicima zemljišta osiguravaju se naknade za pokrivanje gubitaka prihoda zbog pošumljavanja poljoprivrednog zemljišta. Najveći iznos od 725 EUR ha^–1 godine^–1 zapravo se procjenjuje za poljoprivrednike koji svoj dohodak uglavnom ostvaruju od poljoprivrednih djelatnosti, dok se 180 EUR ha^–1 godine^–1 procjenjuje za druge osobe privatnog prava. Ti su troškovi utvrđeni Uredbom Komisije (EZ) br. 1054/94 kako bi se regulirao financijski program, koja je donesena 5. svibnja 1994.

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) glavni je izvor sredstava EU-a za šume.  Oko 90 % financijskih sredstava EU-a za šume dolazi iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR). To uključuje prakse pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja. Ukupno 27 % od 8,2 milijarde EUR utvrđenih za razdoblje 2015. – 2020. dodjeljuje se za ponovno pošumljavanje, dok je 18 % namijenjeno za povećanje otpornosti šuma, a 18 % za sprečavanje štete. U okviru ZPP-a pruža se financijska potpora ruralnim područjima, ali države članice EU-a mogu odlučiti financirati mjere za šumarstvo u okviru svojih nacionalnih programa ruralnog razvoja. Kako je navedeno u poglavlju VIII. Uredbe o ruralnom razvoju1257/1999, takva financijska potpora dodjeljuje se samo za šume i područja u vlasništvu privatnih vlasnika, njihovih udruženja, općina ili njihovih udruženja.

Komercijalni interes (bilježenje) ili prihodi od turizma također mogu biti izvor financiranja za ovu opciju prilagodbe. Pošumljavanjem i ponovnim pošumljavanjem konačno se mogu stvoriti nove mogućnosti za ekoturizam. Njima se mogu nadoknaditi i negativne posljedice zimskog turizma, kao što je promjena planinskog krajolika zbog npr. skijaških staza i povezane infrastrukture.

Aktivnosti pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja prihvatljive su u okviru mehanizma čistog razvoja (CDM), glavnog instrumenta međunarodne politike u okviru UNFCCC-a koji povezuje ublažavanje i prilagodbu. Iznos od 2 % kompenzacija ugljika CDM-a nameće se za financiranje Fonda za prilagodbu (članak 12.8. Protokola iz Kyota), čak i ako projekti CDM-a ne moraju formalno uključivati aktivnosti prilagodbe.

Inicijativa REDD (Smanjenje emisija nastalih krčenjem i propadanjem šuma) korisna je i za financiranje očuvanja šuma, povećanje zaliha ugljika u šumskim ekosustavima i nedavno promicanje održivog gospodarenja šumama s poveznicom na područje primjene prilagodbe.

Na međunarodnoj razini, međunarodnim sporazumima, kao što su Kyotski protokol i Pariški sporazum, ulažu se napori u promicanje integracije prilagodbe i ublažavanja u šumske ekosustave, ali taj potencijal još nije u potpunosti ostvaren.

Na europskoj razini donesena strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., kao dio europskog zelenog plana, uključuje obnovu narušenih ekosustava diljem Europe sadnjom najmanje 3 milijarde dodatnih stabala do 2030. Cilj joj je i izraditi smjernice o pošumljavanju i ponovnom pošumljavanju koji pogoduju bioraznolikosti primjenom šumarskih praksi u skladu s prirodom.

Strategija EU-a za šume do 2030. jedna je od vodećih inicijativa europskog zelenog plana i temelji se na Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. Strategija će pridonijeti postizanju različitih ciljeva: ciljeve EU-a u pogledu bioraznolikosti te ciljeve smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2030., ciljeve prilagodbe klimatskim promjenama i klimatsku neutralnost do 2050. U strategiji se poseban naglasak stavlja i na turizam: navodi se da će Komisija promicati suradnju između turističkog sektora, vlasnika šuma i službi za zaštitu prirode te utvrditi standarde i norme za aktivnosti ekoturizma. Turistička industrija trebala bi blisko surađivati s upraviteljima šuma na razvoju održivih turističkih proizvoda koji pozitivno utječu na zdravlje ljudi, a da pritom ne utječu negativno na prirodne vrijednosti predviđenih odredišta, posebno u zaštićenim područjima.

FOREST EUROPE (Ministarska konferencija o zaštiti šuma u Europi) je paneuropski dobrovoljni proces šumarske politike na visokoj razini. Od 1990. njezin je cilj bio razviti zajedničke strategije za 46 potpisnika (45 europskih zemalja i EU) o tome kako zaštititi šume i održivo gospodariti njima.

ZPP je glavni mehanizam financiranja pošumljavanja. Pravila o potpori za strateške planove izrađuju države članice EU-a u okviru zajedničke poljoprivredne politike (Uredba (EU) 2021/2115)(Delegirana uredba (EU) 2022/126). Pravila o financiranju i nadzoru zajedničke poljoprivredne politike te upravljanju njome utvrđena su u Uredbi (EU) 2021/2116(Provedbena uredba (EU) 2022/128). Njime će se financirati gotovo 623 000 hektara za pošumljavanje ili obnovu agrošumarstva (kratkipregled ZPP-a za razdoblje 2023. 2027. 28 strateških planova u okviru ZPP-a).

Osim toga, Uredbom (EU) 2018/841 o korištenju zemljišta, prenamjeni zemljišta i šumarstvu (LULUCF) osigurava se uključivanje emisija i uklanjanja iz LULUCF-a u okvir za klimatsku i energetsku politiku, a države članice moraju osigurati da se emisije iz korištenja zemljišta, prenamjene zemljišta ili šumarstva kompenziraju barem istovjetnim uklanjanjem CO2 u sektoru („pravilo o nerazduživanju”).

Nadalje, nacionalne politike mogu pružiti poticaje ili nametnuti propise za promicanje praksi sa sinergijama između ublažavanja i prilagodbe; uključivanje prilagodbe u nacionalne smjernice i postupke odobrenja za projekte ublažavanja moglo bi potaknuti prilagodbu aktivnosti pošumljavanja i ponovnog pošumljavanja.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje zahtijevaju dugo vrijeme provedbe jer uključuju širok raspon aktera i mogu naići na institucijsku složenost na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Pošumljavanje i ponovno pošumljavanje kao prakse prilagodbe dio su načela održivog gospodarenja šumama. Također bi trebali postati dio lokalnih ili nacionalnih planova korištenja zemljišta i stoga općenito imati dug životni vijek (desetljeća). Osim toga, kako bi primili potpore i naknade za pokrivanje gubitaka nastalih pošumljavanjem poljoprivrednog zemljišta, vlasnici moraju jamčiti održavanje pošumljenog zemljišta najmanje pet godina.