Diversifikacija ribarstva i akvakulture

Diversifikacija ribarstva i akvakulture znači znatna promjena u proizvodnoj aktivnosti kao odgovor na promjene u dostupnosti ribljih stokova (za ribarstvo) i/ili promjene u stanju okoliša morskog sustava uzrokovane klimatskim i drugim izazovima. Strategije diversifikacije uključuju prelazak na alternativne vrste ili, u slučaju akvakulture, nove genetske sojeve, kao i na prakse upravljanja koje su prikladnije za promijenjene uvjete. Postupak prilagodbe može uključivati i (privremene ili trajne) inicijative diversifikacije poslovanja izvan sektora. To uključuje razvoj novih aktivnosti povezanih s ribolovom (npr. ekološki turizam s ribarskim plovilima) kojima se subjektima osiguravaju dodatni izvori prihoda i inicijative za potporu zaštiti okoliša (npr. zajedničko upravljanje zaštićenim morskim područjima). Ostale mogućnosti uključuju prelazak s ribarstva na akvakulturu ili prelazak s morske akvakulture na unutarnju akvakulturu. Diversifikacija je proces koji provode pojedinačni lokalni proizvođači ili bolje mreže i udruženja proizvođača koji imaju veću poduzetničku sposobnost i koji imaju koristi od međusektorske suradnje s drugim povezanim poduzećima (npr. tržište, turizam) i od potpore javnih tijela.

Kad je riječ o ribarstvu, mjere uključuju prilagodbu ribolovnih alata (novi održivi alati ili fleksibilni alati koji mogu loviti različite vrste, bolje prilagođeni promijenjenim uvjetima, u različitim okruženjima) i prilagodbu plovila koja mogu loviti riblje resurse na različitim lokacijama, čime se povećava mobilnost ribara s obzirom na promjene u raspodjeli ribljih stokova s promjenjivim oceanskim uvjetima.

Kad je riječ o akvakulturi, promjene u kultiviranim vrstama i/ili različitim genetskim sojevima mogu doprinijeti smanjenju osjetljivosti sektora na klimatske promjene, prelaskom na organizme otpornije na klimatske promjene koji bolje rastu u promijenjenim uvjetima. Na primjer, prodori slane vode i olujni valovi pogodovat će uzgoju bočate vode i euryhaline vrsta, dok bi visoke temperature vode i zamućenost mogli pogodovati vrstama koje toleriraju niske razine otopljenog kisika. Sve se više promiču druge promjene u praksama akvakulture kako bi se poboljšala okolišna učinkovitost, produktivnost i profitabilnost akvakulturne proizvodnje, što dovodi do pozitivnih učinaka na ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu tim promjenama, čak i kad klimatske promjene nisu izričito uključene među glavne pokretače. Primjeri uključuju recirkulirajuće akvakulturne sustave, integriranu multitrofičnu akvakulturu i odobalnu akvakulturu, čime se pružaju dodatne mogućnosti za upotrebu novih vrsta ili sojeva u akvakulturi. Određivanjem zona i položaja akvakulture na temelju rizika, uključujući rizike od promjenjivosti klime i klimatskih promjena, može se poduprijeti diversifikacija kad god se istražuju nova područja za proizvodnju, čime se izbjegavaju gospodarski gubici zbog odabira kojima se na odgovarajući način ne uzimaju u obzir sva pitanja i rizici. Diversifikacija akvakulture bila je područje primjene tehničke radionice FAO-a održane u Rimu u lipnju 2016. u kojoj je istaknuta njezina uloga u pružanju otpornosti s obzirom na klimatske promjene i druge vanjske pokretače, čime se sustavima akvakulture dodaje gospodarsko, socijalno i ekološko osiguranje.

Vrlo je važno da se mjerama diversifikacije ne poveća ribolovni napor i da su usklađene s ciljevima utvrđenima u zajedničkoj ribarstvenoj politici, a to su održivo ribarstvo te očuvanje ribljih stokova i morskih resursa. U svakom slučaju, diversifikacija ulovljenih ili uzgojenih vrsta trebala bi slijediti znanstveno utemeljene procjene u pogledu zdravlja ekosustava, biozaštite i biosigurnosti, kao i sveobuhvatne gospodarske i društvene studije. Nadalje, diversifikacija proizvoda i sustava ne smije dovesti do veće ranjivosti sektora u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju kako bi se ostvarile koristi u kratkoročnom razdoblju. Neodržive prakse, kao što je ribolov izvan ograničenja održivosti ili na novoj lokaciji bez osiguranja održivosti ili bez održivih alata, primjeri su neprimjerenih odgovora na izazove koje predstavljaju klimatske i druge promjene, s dugoročnim štetnim posljedicama za stokove i morske ekosustave.

Diversifikacija proizvoda akvakulture i ribarstva podrazumijeva i diversifikaciju tržišta koja bi se trebala prilagoditi izazovima i mogućnostima koje donose klimatske promjene. U tom kontekstu mjere uključuju mjere čiji je cilj povećati percepciju potrošača o proizvodima ribarstva s robnom markom održivosti i promijeniti ponašanje potrošača. Trebalo bi poticati potražnju potrošača za alternativnim vrstama i promicati prodaju ulova novih vrsta, kao što je vidljivo i iz studija slučaja izrađenih u okviru programa ClimeFish koji se financira iz programa Obzor 2020. (npr. ribarstvo u Jadranskom moru, ribarstvo zapadno od Škotske).

Sve aktivnosti diversifikacije uključene u ovu opciju trebale bi doprinijeti smanjenju pritiska na prekomjerno iskorištene riblje stokove i poduprijeti prelazak na nove poslovne prilike koje se oslanjaju na manje osjetljive resurse. U tom pogledu rezultati projekta Muses financiranog u okviru programa Obzor 2020., čiji je cilj bio istražiti mogućnosti za višestruku upotrebu u europskim morima, upućuju na nekoliko primjera diversifikacije ribarstva prema aktivnostima povezanima s ekoturizmom, čime se doprinosi smanjenju ribolovnog pritiska, promiču održive ribolovne prakse i osiguravaju dodatni izvori prihoda za ribare.

Ribari i subjekti u akvakulturi, posebno grupirani u zadružne udruge, glavni su akteri diversifikacije koji mogu imati koristi i od drugih komercijalnih poduzeća (prerađivačka industrija, marketinške organizacije) i od udruga potrošača kako bi se postigli uzajamno dogovoreni ciljevi. Javna tijela, kao što su donositelji odluka i regulatorna tijela, koja na lokalnoj razini provode europske i nacionalne politike i izdaju dozvole za nove aktivnosti, mogu imati važnu ulogu, čime se omogućuje i omogućuje fleksibilniji postupak diversifikacije.

Usvajanje alata i plovila prilagođenih ulovu različitih vrsta i/ili u različitim staništima može zahtijevati veća plovila za dulja putovanja i znatna ulaganja u razvoj alata. Dulja putovanja i dulje vrijeme provedeno na moru također znače veće troškove za plaće goriva i posade te povećanu izloženost rizicima. U tom kontekstu trebalo bi razviti svaku novu praksu uzimajući u obzir načela održivosti utvrđena u zajedničkoj ribarstvenoj politici i ne bi trebala dovesti do prekomjernog iskorištavanja ribljih stokova.

Pristup kapitalu i troškovima novih plovila ključan je problem, posebno za manja poduzeća, dok promjena alata čak nije moguća za visokospecijalizirana plovila kao što su koćarice s gredom. Nadalje, promjena ribolovnog područja može dovesti plovila u vode drugih zemalja, zbog čega su potrebni sporazumi o ribarstvu i prekogranično upravljanje za dodjelu kvota.

Kad je riječ o akvakulturi, troškovi razvoja tehnika za uzgoj novih vrsta i vrijeme potrebno za stavljanje tih vrsta na tržište znatna su ograničenja, kao i zakonodavna ograničenja i ograničenja upravljanja, koja ometaju promjene i fleksibilnost.

Općenito, razvoj istraživanja i tehnološke inovacije, koje se potiču i javnim ulaganjima, mogu pomoći u pronalaženju alternativnih vrsta, sojeva prilagođenih klimatskim promjenama i novih sustava uzgoja ili žetve kojima se smanjuje osjetljivost na klimatske promjene. Za diversifikaciju u akvakulturi, posebno u nove proizvodne tehnologije i nova zemljopisna područja, ključni čimbenici uspjeha predstavljeni su odgovarajućim zakonodavnim propisima i mogućim poticajima koji potiču tehnološki razvoj i poslovne promjene.

Informativne kampanje i edukativne aktivnosti mogu pomoći u promjeni ponašanja potrošača, otvarajući tržišta novim vrstama. Inicijative za osposobljavanje ribara i subjekata u akvakulturi također mogu pogodovati procesu diversifikacije, potičući nove poslovne prilike, uključujući one povezane s turizmom.

Informacije o troškovima općenito nedostaju u postojećim primjerima prilagodbe, među ostalim s obzirom na to da nema mnogo dokaza o inicijativama diversifikacije koje se trenutačno upotrebljavaju kao odgovor na klimatske promjene. Očekuje se da će troškovi biti vrlo promjenjivi s obzirom na različite mogućnosti diversifikacije uključene u ovu opciju prilagodbe. Troškovi ulaganja u promjenu proizvoda i sustava navode se kao velika ograničenja za prilagodbu, posebno za mala poduzeća.

U okviru zajedničke ribarstvene politike EU-a Europski fond za pomorstvo, ribarstvo i akvakulturu (EFPRA) podupire europske sektore ribarstva i akvakulture u postizanju održivijih ribolovnih praksi, a obalne zajednice u diversifikaciji njihovih gospodarstava. Iako nije posebno povezan s klimatskim promjenama, EFPRA podupire (u skladu s 3. prioritetom Uredbe o EFPRA-i) strategije lokalnog razvoja pod vodstvom zajednice usmjerene na diversifikaciju lokalnih zajednica (članak 30.). Prema radnom dokumentu službi Komisije o načelima i preporukama za uključivanje pitanja prilagodbe klimatskim promjenama u operativne programe EFPR-a (SWD(2013) 299 final), to može dovesti do smanjenja pritiska na riblje stokove i stvaranja poduzeća otpornih na trenutačne i predviđene promjene klimatskih uvjeta.

Često nedostaju informacije o vremenskim okvirima povezanima sa strategijama prilagodbe i evaluacijama uspjeha u sektorima ribarstva i akvakulture. Potrebno je više istraživanja kako bi se procijenilo vrijeme prilagodbe. Vrijeme ovisi i o različitim tipologijama mjera i razlikuje se od planiranih mjera prilagodbe (koje uključuju upravljanje, zakonodavne promjene i promjene politike) i reaktivne prilagodbe, uključujući autonomnu nadogradnju sustava ribarstva i akvakulture kao odgovor na klimatsku varijabilnost.