Ograničenja vode i racioniranje vode

Potrebno jesudjelovanje dionika različitih aktera kako bi se olakšalo donošenje i provedba mjera ograničavanja potrošnje vode i racionalizacije potrošnje vode. Najvažniji sektori koji su pogođeni su domaća vodoopskrba, poljoprivreda, industrija i turizam, a dionici su pojedinci, organizacije, institucije, donositelji odluka ili kreatori politika, koji određuju ili su pogođeni tim mjerama. Osim mogućnosti izravne kontrole i provedbe od strane javnih tijela, sudjelovanje dionika ključno je za široku i pravilnu provedbu i prilagodbu takvih mjera kako bi se postigla najveća moguća učinkovitost. 

Mjereograničavanja vode i racioniranja vode često se provode kao dio planova ili strategija upravljanja sušom. Važno je poticati aktivno sudjelovanje svih relevantnih dionika tijekom izrade tih planova kako bi se dobila različita mišljenja dionika i ublažili sukobi među zainteresiranim stranama prije postupka donošenja odluka. Svrhovit opis legitimnih dionika, uključujući njihove interese, vrijednosti i pristupe riziku, preduvjet je za razvoj takvih planova i strategija te za osiguravanje razumijevanja njihove povezanosti s institucionalnom politikom suše. Lokalni dionici najbolje poznaju različite sektore korištenja vode i sastavnice hidrološkog ciklusa te mogu osigurati usklađenost ciljeva i njihovu provedbu ondje gdje su socioekonomski troškovi najniži. Aktivno sudjelovanje doprinosi postizanju optimalne održive ravnoteže, uzimajući u obzir društvene, gospodarske i okolišne aspekte te olakšavajući dugoročni nastavak donošenja odluka konsenzusom. 

Primjer mogućeg izvora sukoba je raspodjela vodnih resursa između sektora pitke vode i poljoprivrednog sektora tijekom sušnih situacija. Prioritet se obično daje sektoru vode za piće koji zadovoljava 100 % potreba, dok količine dodijeljene poljoprivrednom navodnjavanju ovise o preostaloj dostupnosti vode i rijetko odgovaraju potrebama. Kako bi se povećalo prihvaćanje davanja prednosti upotrebi vode tijekom suša kako je utvrđeno u planovima i strategijama upravljanja sušom, važno je okupiti dionike iz sektora vode za piće i poljoprivrednog sektora te omogućiti rasprave o tome kako odrediti prioritete i uravnotežiti različite interese. 

Ograničenjai racioniranje potrošnje vode vrlo su učinkovite mjere za smanjenje potražnje za vodom tijekom nestašice vode i hitnih suša. Mogu se vrlo brzo implementirati i imaju brz učinak na smanjenje potražnje za vodom. U nekim su slučajevima čak i dugoročno učinkoviti, kada se ograničenja više ne nameću zbog učinaka učenja. Međutim, obje se mjere ne bi smjele namjerno provoditi kako bi se dugoročno ublažili problemi nestašice vode. Važan čimbenik uspjeha općenito je svjesna uključenost dionika i šire javnosti te pravna ovlast za donošenje ograničenja u vezi s vodom u društvu. 

Ograničavajući je čimbenik to što su mjere djelotvorne samo ako se usklađenost kontrolira, što može dovesti do visokih troškova praćenja. Osim toga, izrada potrebnih planova, postupaka i zakona za upravljanje sušom vrlo je dugotrajan proces povezan s administrativnim troškovima. 

Obveznim ograničenjima opskrbe vodom mogu se ostvariti znatne uštede vode u kratkom vremenu, usporedive samo sa znatnim povećanjem cijena. Ograničenja se obično stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na gospodarske instrumente u privremenim situacijama s kritično ograničenim zalihama vode. Međutim, takve su mjere povezane sa smanjenjem socioekonomske dobrobiti i znatnim smanjenjem državnih tokova prihoda koji bi mogli biti potrebni za provedbu mjera učinkovitosti sustava. Ograničenja povezana s vodom nameću troškove neugodnosti, troškove alokativne učinkovitosti i znatne troškove provedbe. 

Druge mjere, kao što su detaljni planovi upravljanja sušom i uvođenje pouzdanog sustava ranog upozoravanja na sušu kojim se omogućuje opreznija upotreba preostalih vodnih resursa, relevantne su iz gospodarske perspektive jer mogu pomoći u smanjenju rizika od uvođenja strogih ograničenja u pogledu vode ili mjera racioniranja. 

Okvirna direktiva ovodama može usmjeriti nadležne uprave prema uštedi vode općenito. Članak 9. (cijene vode) Okvirne direktive o vodama može se provesti u kombinaciji sograničenjima u pogledu vode. Planovi upravljanja sušama, koji također mogu biti predmetomPrograma mjera ODV-a, obično uključuju ograničenja i metode racioniranja u slučaju sušnih događaja. Praksa ograničavanja uporabe vode u razdobljima nestašice vode ili suše uključena je u politike dodjele vode mnogih država članica, a unekim državama članicama ograničenja se određuju u skladu s hijerarhijom korisnika vode. Pravila zahvaćanja ponekad su stroža u područjima s kroničnom nestašicom vode. NovauredbaEU-ao minimalnim zahtjevima za ponovnu uporabu vode za poljoprivredno navodnjavanje objavljenaje 2020. (Uredba (EU) 2020/741). Ponovno upotrijebljena voda važan je resurs u vrijeme nestašice vode. 

Mjere ograničavanja i racioniranjavode mogu se provesti vrlo brzo tijekom nestašice vode i suša (u roku od nekoliko dana do tjedana). Jasni postupci, primjerice definirani u planu upravljanja sušom, mogu ubrzati provedbu tih mjera. Dogovoro takvim postupcima može, međutim, bitidugotrajnijijer bi trebao uključivati sve relevantne dionike, a oni mogu imati suprotstavljene interese, na primjer u pogledu davanja prednosti opskrbi vodom različitim sektorima. 

Životni vijek mjera za obnovu vode i racioniranje običnojel essviše od 1 godine jer se primjenjuju kao hitne mjere tijekom nestašice vode i suše. Učinkovitost tih mjeratrebalo bi kontinuiranoocjenjivati i u skladu s time prilagođavati postupke kojima se te mjere provode. U slučaju trajne nestašice vodeprednost bi trebalo dati drugim mjerama koje se provode i održavaju dugoročno.