Konzervacijska poljoprivreda

Za uspješnu provedbu konzervacijske poljoprivrede potrebno je sudjelovanje dionika iz javnog i privatnog sektora te snažna suradnja različitih aktera: poljoprivrednici, savjetodavne službe za poljoprivredna gospodarstva (koje poljoprivrednicima pružaju znanje i vještine za poboljšanje primijenjenih poljoprivrednih tehnika, produktivnosti usjeva i prihoda poljoprivrednih gospodarstava), istraživači, oblikovatelji politika itd. Potrebni su učinkoviti participativni pristupi utemeljeni na dionicima kako bi se osiguralo širenje i primjena praksi konzervacijske poljoprivrede te kako bi se mjere razradile u skladu s posebnim značajkama razmatranih poljoprivrednih sustava radi postizanja najveće moguće učinkovitosti. Poljoprivrednici i drugi dionici trebali bi biti uključeni u projekte koji se odnose na prakse konzervacijske poljoprivrede kako bi stekli veću svijest o bliskoj povezanosti poljoprivrednih praksi, učinaka na okoliš i socioekonomskih učinaka, uključujući potencijal za prilagodbu klimatskim promjenama i njihovo ublažavanje.

Nadalje, poljoprivrednike bi trebalo voditi tijekom početnog razdoblja prijelaza s tradicionalne na konzervacijsku poljoprivredu kako bi dobili sve potrebne informacije i stekli iskustvo s novim praksama te bili svjesni rada i vremena potrebnog za prijelaz na novi sustav uzgoja. U ovom je natjecanju ključna uloga savjetodavnih službi za poljoprivredna gospodarstva, kao i poboljšanje izgradnje kapaciteta i obrazovanja. Predstavljanje učinaka tehnika konzervacijske poljoprivrede koje se primjenjuju na studije stvarnih slučajeva moglo bi pomoći u provedbi mjera i dati naznake novim poljoprivrednicima o tome koje ključne prakse dovode do uspjeha i koje pogreške treba izbjeći.

Među čimbenicima uspjeha za provedbu konzervacijskih poljoprivrednih mjera su: dobar angažman dionika, politike i vladine mjere za promicanje i stvaranje povoljnih uvjeta za primjenu konzervacijske poljoprivrede (kao što je slobodan pristup informacijama), odgovarajuće savjetodavne službe za poljoprivredna gospodarstva, javna i privatna partnerstva te nagrade za usluge zaštite okoliša.

Neki aspekti mogu djelovati kao ograničavajući čimbenici za male dimenzije poljoprivrednih gospodarstava, kao na primjer za provedbu praksi koje zahtijevaju ulaganja u strojeve (kao što je sjetva sjemena u sustavima uzgoja koji ne obrađuju tlo). U tim se slučajevima za prevladavanje tog aspekta upotrebljavaju udruženja poljoprivrednika ili suradnja s trećim stranama. Ostali ograničavajući čimbenici uključuju neodgovarajuće širenje znanja i dobre prakse, nedovoljnu suradnju između istraživača i savjetodavnih službi za poljoprivredna gospodarstva te nedostatak potpore poljoprivrednicima.

U nekim slučajevima i dalje postoji percepcija poljoprivrednika da je obrada tla nužna za poboljšanje tla, olakšavanje upravljanja usjevima i ostvarivanje većih prinosa. Osim toga, poljoprivrednici su općenito zadovoljni stvarnim praksama i ne osjećaju gospodarski pritisak za promjenu jer su čista i dobro natapana polja često povezana s dobrom poljoprivrednom praksom. U tom pogledu savjetodavne službe za poljoprivredna gospodarstva imaju ključnu ulogu u poticanju povjerenja poljoprivrednika koji su novi u konzervacijskoj poljoprivredi da tehnologija funkcionira. To uključuje demonstraciju tehnologije u drugim poljima poljoprivrednika, demonstraciju ekonomskih koristi činjenicama i brojevima te obuku ljudi u regiji kako bi pomogli drugima.

Troškovi provedbe konzervacijskih poljoprivrednih mjera vjerojatno će se razlikovati među poljoprivrednim gospodarstvima (ovisno o veličini i proizvodnom sustavu), zemljopisnim regijama i zemljama. Međutim, FAO je izvijestio da neobrađivanjem tla poljoprivrednici mogu uštedjeti između 30% i 40% vremena, rada i, u mehaniziranoj poljoprivredi, fosilnih goriva u usporedbi s konvencionalnom poljoprivredom, smanjujući povezane troškove. Općenito, konzervacijska poljoprivreda omogućuje smanjenje troškova proizvodnje i smanjenje vremena i rada (npr. za pripremu zemljišta i sadnju), a u mehaniziranim sustavima dugoročno smanjuje troškove ulaganja i održavanja strojeva. Osim toga, omogućuje prinose usporedive s modernom intenzivnom poljoprivredom, ali na održiv način, čime se usjevu omogućuje bolja prilagodba promijenjenim klimatskim uvjetima u odnosu na uobičajeno upravljanje poljoprivredom, posebno smanjenjem varijabilnosti prinosa iz godine u godinu. Međutim, pozitivni učinci na prinos usjeva ovise o intenzitetu i ozbiljnosti učinaka klimatskih promjena.

Gospodarske, poljoprivredne i ekološke koristi konzervacijske poljoprivrede vidljive su na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te na razini poljoprivrednih gospodarstava. Te su koristi relevantne i u pogledu prilagodbe klimatskim promjenama jer se očuvanjem poljoprivrednih usjeva prinosi održavaju ili čak poboljšavaju, kao i u pogledu ublažavanja, povećanjem sekvestracije ugljika i smanjenjem emisija stakleničkih plinova.

Poljoprivredne prakse očuvanja trebalo bi poduprijeti jasnim politikama i postupcima. Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) Europske unije te nacionalni i regionalni ruralni programi među glavnim su pokretačima politike za provedbu konzervacijske poljoprivrede u državama članicama EU-a.

Zajedničkom poljoprivrednom politikom promiče se primjena tih praksi putem „zelenih izravnih plaćanja” (ili „ekologizacije”) (prvi stup ZPP-a) kako bi se pružila potpora poljoprivrednicima koji usvoje ili zadrže poljoprivredne prakse (npr. raznolikost usjeva) koje pomažu u postizanju okolišnih i klimatskih ciljeva. Nadalje, drugim stupom ZPP-a, politikom ruralnog razvoja EU-a, osmišljenom za potporu ruralnim područjima, omogućuje se regionalnim, nacionalnim i lokalnim tijelima da izrade svoje pojedinačne programe ruralnog razvoja te se podupiru, među ostalim, mjere za održivo upravljanje prirodnim resursima i djelovanje u području klime, uključujući konzervacijske poljoprivredne prakse. Programi drugog stupa sufinancirani su iz fondova EU-a te regionalnih ili nacionalnih fondova.

Godina dana može biti dovoljna za provedbu mjera konzervacijske poljoprivrede. Vrijeme koje je potrebno uvelike ovisi o širenju znanja, politikama i vladinim intervencijama, dostupnosti vještina i sredstava te uključenosti dionika.

Konzervacijska poljoprivreda dugoročna je mjera prilagodbe i općenito ima dug životni vijek (desetljeća).