Konzervacijska poljoprivreda

Konzervacijska poljoprivreda, kako je definirala Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), „poljoprivredni je sustav kojim se promiče održavanje trajnog pokrova tla, minimalno uznemiravanje tla i diversifikacija biljnih vrsta. Povećava bioraznolikost i prirodne biološke procese iznad i ispod površine tla, što doprinosi većoj učinkovitosti upotrebe vode i hranjivih tvari te poboljšanoj i održivoj proizvodnji usjeva”. U tematskom izvješću IPCC-a „Klimatske promjene i zemljište” (2019.) konzervacijska poljoprivreda uvrštena je među dodatne mogućnosti prilagodbe klimatskim rizicima. Tri glavna načela konzervacijske poljoprivrede (minimalni poremećaji tla, raznolikost usjeva i trajni pokrov tla) pomažu u zaštiti okoliša i smanjenju utjecaja klimatskih promjena na poljoprivredne sustave (prilagodba) i doprinosa poljoprivrednih praksi emisijama stakleničkih plinova (ublažavanje) održivim upravljanjem zemljištem. Ta načela, koja su detaljnije opisana u nastavku, pridonose zaštiti tla od erozije i degradacije, poboljšanju kvalitete tla i bioraznolikosti, očuvanju prirodnih resursa i povećanju njihove učinkovitosti upotrebe, uz istodobno optimiziranje prinosa usjeva.

Točnije, „minimalni poremećaj tla” karakteriziraju smanjene prakse obrade tla (kao što su oranje, drobljenje i svi postupci obrade tla koji se obično primjenjuju za pripremu tla za klijavost sjemena, sadnju sadnica te rast i proizvodnju usjeva) izravnim sjetvom i/ili izravnim postavljanjem gnojiva. Pomaže poboljšati svojstva tla, očuvati i povećati organske tvari u tlu, a time i smanjiti eroziju tla. Osim toga, nijedna obrada tla i minimalna obrada tla ne smanjuju potrošnju energije u poljoprivrednim strojevima, povećavaju drenažu tla, poboljšavaju zalihe hrane za kukce, ptice i male sisavce zbog veće dostupnosti ostataka usjeva i sjemena korova u tlu. Doista, niz usluga ekosustava pruža se minimalnim poremećajima u tlu, uključujući: regulaciju vode, skladištenje ugljika, stabilnost tla, zaštitu površinskih tla od erozije, povećanu infiltraciju vode, povećanu plodnost tla zahvaljujući povećanim zalihama dušika (dugoročno), poboljšanu kvalitetu tla, vode i zraka, smanjenje erozije tla i upotrebu goriva. Svi su ti elementi od najveće važnosti kako bi se smanjila osjetljivost poljoprivrednih sustava i povećala njihova sposobnost prilagodbe klimatskim promjenama, čime se doprinosi i ciljevima ublažavanja.

„Raznolikost usjeva” je praksa uzgoja više od jedne vrste na određenoj poljoprivrednoj površini, u obliku plodoreda i/ili udruživanja. Diversifikacija kultiviranih vrsta povećava sposobnost prilagodbe poljoprivrednih sustava klimatskim promjenama poboljšanjem plodnosti i strukture tla, kapaciteta za zadržavanje vode u tlu te distribucije vode i hranjivih tvari kroz profil tla, pomažući u sprečavanju nametnika i bolesti te povećavajući stabilnost prinosa. Diversificirani sustavi uzgoja usjeva stabilniji su i otporniji od sustava monokulture. Diversifikacija usjeva pruža niz usluga ekosustava, doprinosi poboljšanju produktivnosti usjeva i otpornosti poljoprivrednih sustava te smanjuje emisije stakleničkih plinova iz poljoprivrednih djelatnosti.

„Trajni organski pokrov tla” s ostacima usjeva i/ili pokrovnim usjevima (npr. mahunarke, žitarice ili drugi usjevi zasađeni između glavnih usjeva, prvenstveno u korist tla, a ne prinosa usjeva) omogućuje prilagodbu klimatskim promjenama smanjenjem erozije i degradacije tla, što se može pogoršati utjecajem ekstremnih vremenskih uvjeta (npr. ekstremne padaline, suše i razdoblja zasićenosti tla, ekstremna toplina, jaki vjetrovi) i poboljšanjem stabilnosti poljoprivrednog sustava očuvanja. Naime, pokrovni usjevi poboljšavaju svojstva tla (plodnost i kvaliteta), pomažu u upravljanju erozijom tla, čuvaju vlagu u tlu, izbjegavaju zbijanje tla, sadržavaju štetočine i bolesti te povećavaju bioraznolikost u poljoprivrednom ekosustavu.

Tri načela i povezane mjere konzervacijske poljoprivrede primjenjuju se u svim poljoprivrednim sustavima uzgoja, ali ih je potrebno prilagoditi posebnim zahtjevima usjeva i lokalnim uvjetima svake poljoprivredne regije. U nekoliko europskih projekata (npr. SOLMACC, AgriAdapt i HelpSoil) ispitani su učinci tih mjera na poljoprivredna gospodarstva, čime se promiče primjena tehnika koje pomažu u postizanju ciljeva prilagodbe i ublažavanja.

Za uspješnu provedbu konzervacijske poljoprivrede potrebno je sudjelovanje dionika iz javnog i privatnog sektora te snažna suradnja različitih aktera: poljoprivrednika, poljoprivrednih savjetodavnih službi (koje poljoprivrednicima pružaju znanje i vještine za poboljšanje primijenjenih poljoprivrednih tehnika, produktivnosti usjeva i prihoda poljoprivrednih gospodarstava), istraživača, tvoraca politika itd. Potrebni su učinkoviti participativni pristupi koji se temelje na dionicima kako bi se osiguralo širenje i primjena praksi konzervacijske poljoprivrede te kako bi se mjere razradile u skladu s posebnim značajkama razmatranih poljoprivrednih sustava i postigla najveća moguća učinkovitost. Poljoprivrednici i drugi dionici trebali bi sudjelovati u projektima koji se odnose na prakse konzervacijske poljoprivrede kako bi se stekla veća svijest o bliskoj povezanosti poljoprivrednih praksi, utjecaja na okoliš i socioekonomskih učinaka, uključujući potencijal za prilagodbu klimatskim promjenama i njihovo ublažavanje.

Nadalje, poljoprivrednike bi trebalo usmjeravati tijekom početnog razdoblja prijelaza s tradicionalne na konzervacijsku poljoprivredu kako bi dobili sve potrebne informacije i stekli iskustvo s novim praksama te bili svjesni rada i vremena potrebnog za prijelaz na novi sustav uzgoja. U ovom je natječaju ključna uloga savjetodavnih službi za poljoprivredna gospodarstva, kao i poboljšanje izgradnje kapaciteta i obrazovanja. Prikaz učinaka tehnika konzervacijske poljoprivrede koje se primjenjuju na stvarne studije slučaja mogao bi pomoći u provedbi mjera i novim poljoprivrednicima dati naznake o tome koje ključne prakse dovode do uspjeha i koje pogreške treba izbjeći.

Među čimbenicima uspjeha za provedbu mjera konzervacijske poljoprivrede su: dobar angažman dionika, politike i vladine mjere za promicanje i stvaranje povoljnih uvjeta za primjenu konzervacijske poljoprivrede (kao što je slobodan pristup informacijama), odgovarajuće savjetodavne službe za poljoprivredna gospodarstva, javna i privatna partnerstva te nagrade za usluge zaštite okoliša.

Neki aspekti mogu djelovati kao ograničavajući čimbenici za dimenzije malih poljoprivrednih gospodarstava, primjerice za provedbu praksi koje zahtijevaju ulaganja u strojeve (kao što je sjetva sode u sustavima uzgoja koji ne uključuju obradu tla). U tim se slučajevima za prevladavanje tog aspekta koriste udruženja poljoprivrednika ili suradnja s trećim stranama. Ostali ograničavajući čimbenici uključuju neodgovarajuće širenje znanja i dobrih praksi, nedovoljnu suradnju između istraživača i savjetodavnih službi za poljoprivredna gospodarstva te nedostatak potpore poljoprivrednicima.

U nekim slučajevima i dalje postoji percepcija poljoprivrednika da je obrada tla nužna za poboljšanje tla, olakšavanje upravljanja usjevima i povećanje prinosa. Osim toga, poljoprivrednici su općenito zadovoljni stvarnim praksama i ne osjećaju gospodarski pritisak na promjene jer su čista i dobro napredna polja često povezana s dobrom poljoprivrednom praksom. U tom pogledu savjetodavne službe za poljoprivredna gospodarstva imaju ključnu ulogu u poticanju povjerenja poljoprivrednika koji su novi u konzervacijskoj poljoprivredi da tehnologija funkcionira. To uključuje demonstriranje tehnologije u područjima drugih poljoprivrednika, demonstriranje gospodarskih koristi činjenicama i brojem te osposobljavanje ljudi u regiji kako bi pomogli drugima.

Troškovi provedbe mjera konzervacijske poljoprivrede vjerojatno će se razlikovati među poljoprivrednim gospodarstvima (ovisno o veličini i proizvodnom sustavu), zemljopisnim regijama i zemljama. Međutim, FAO je izvijestio da neobradom tla poljoprivrednici mogu uštedjeti između 30 % i 40 % vremena, rada i, u mehaniziranoj poljoprivredi, fosilnih goriva u usporedbi s konvencionalnom poljoprivredom, smanjujući povezane troškove. Općenito, konzervacijska poljoprivreda omogućuje smanjenje troškova proizvodnje i smanjenje vremena i rada (npr. za pripremu i sadnju zemljišta), a u mehaniziranim sustavima dugoročno smanjuje troškove ulaganja i održavanja strojeva. Nadalje, njime se omogućuju prinosi usporedivi s modernom intenzivnom poljoprivredom, ali na održiv način, čime se usjevima omogućuje bolja prilagodba promijenjenim klimatskim uvjetima u odnosu na uobičajeno upravljanje poljoprivredom, posebno smanjenjem varijabilnosti prinosa iz godine u godinu. Međutim, pozitivni učinci na prinose usjeva ovise o intenzitetu i ozbiljnosti učinaka klimatskih promjena.

Gospodarske, poljoprivredne i ekološke koristi konzervacijske poljoprivrede mogu se otkriti na globalnoj, regionalnoj, lokalnoj i poljoprivrednoj razini. Te su koristi relevantne i u pogledu prilagodbe klimatskim promjenama jer se zahvaljujući očuvanju poljoprivrednih usjeva prinosi održavaju ili čak poboljšavaju, kao i u pogledu ublažavanja, povećanjem sekvestracije ugljika i smanjenjem emisija stakleničkih plinova.

Prakse konzervacijske poljoprivrede trebalo bi poduprijeti jasnim politikama i postupcima. Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) Europske unije i nacionalni i regionalni ruralni programi među glavnim su pokretačima politike za provedbu konzervacijske poljoprivrede u državama članicama EU-a.

Zajedničkom poljoprivrednom politikom promiče se primjena tih praksi putem „zelenih izravnih plaćanja” (ili „ekologizacije”) (prvi stup ZPP-a) kako bi se pružila potpora poljoprivrednicima koji primjenjuju ili održavaju poljoprivredne prakse (npr. raznolikost usjeva) koje pomažu u postizanju okolišnih i klimatskih ciljeva. Nadalje, drugi stup ZPP-a, politika ruralnog razvoja EU-a, osmišljena za potporu ruralnim područjima, omogućuje regionalnim, nacionalnim i lokalnim tijelima da oblikuju svoje pojedinačne programe ruralnog razvoja i podupire, među ostalim, mjere za održivo upravljanje prirodnim resursima i djelovanje u području klime, uključujući poljoprivredne prakse očuvanja. Programi iz drugog stupa sufinanciraju se iz fondova EU-a te regionalnih ili nacionalnih fondova.

Godina dana može biti dovoljna za provedbu mjera konzervacijske poljoprivrede. Vrijeme koje je potrebno uvelike ovisi o širenju znanja, politikama i državnim intervencijama, dostupnosti vještina i sredstava te uključenosti dionika.

Konzervacijska poljoprivreda dugoročna je mjera prilagodbe i općenito ima dug životni vijek (desetljeća).