agrošumarstvo

Europska komisija definirala je agrošumarstvo kao sustave korištenja zemljišta u kojima se stabla uzgajaju u kombinaciji s poljoprivredom na istom zemljištu. U agrošumarstvu se drvenaste trajnice namjerno integriraju s usjevima i/ili životinjama na istoj parceli ili jedinici za upravljanje zemljištem, bez namjere da se uspostavi preostala šumska sastojina. Stabla se mogu rasporediti kao pojedinačne stabljike, u redovima ili skupinama, dok se ispaša može odvijati i unutar parcela (silvoarable agroforestry, silvopastoralism, grazed ili intercropped voćnjaka) ili na granicama između parcela (hedges, drvoreda). Agrošumarstvo se može provoditi u različitim prostornim aranžmanima ili vremenskim nizovima, čime se vrednuju ekološke i gospodarske interakcije među različitim komponentama. Moguće je utvrditi pet osnovnih prostornih agrošumarskih praksi: 

• silvopastoralno agrošumarstvo: kombinacija drveća i grmlja s krmnim biljem i proizvodnjom životinja; 
• silvoarable agrošumarstvo: drveća i grmlja isprepletenih s godišnjim ili višegodišnjim usjevima; 
• šumski uzgoj: pošumljena područja koja se upotrebljavaju za proizvodnju ili žetvu prirodnih posebnih usjeva za ljekovitu, ukrasnu ili kulinarsku uporabu; 
• živice, vjetrovke i obalni granični pojasevi: linije prirodne ili zasađene višegodišnje vegetacije (drveće i grmlje) koje graniče s poljoprivrednim zemljištima ili pašnjacima i izvorima vode radi zaštite stoke, usjeva, tla i/ili kvalitete vode; 
• kućni vrtovi ili kuhinjski vrtovi: kombiniranje drveća i grmlja s proizvodnjom povrća. 

Agrošumarstvo iskorištava komplementarnost između višegodišnjih vrsta (drveće ili grmlje) i usjeva kako bi se dostupni resursi mogli učinkovitije iskoristiti. Učinkovite i moderne verzije agrošumarstva omogućuju diversifikaciju poljoprivrednih djelatnosti i bolje iskorištavanje okolišnih resursa. Poljoprivredno-šumarska parcela ostaje produktivna za poljoprivrednika i ostvaruje kontinuirane prihode, što nije slučaj kada se obradivo zemljište jednostavno ponovno pošumljava. 

Agrošumarstvo se može provoditi u različitim regijama, proizvodnjom hrane i vlakana za bolju sigurnost opskrbe hranom i ishrane, održavanjem sredstava za život, ublažavanjem siromaštva i promicanjem produktivnog i otpornog poljoprivrednog okruženja. Nadalje, agrošumarstvo može doprinijeti ublažavanju klimatskih promjena i prilagodbi tim promjenama povećanjem skladištenja ugljika, sprečavanjem krčenja šuma, povećanjem očuvanja bioraznolikosti, proizvodnjom čišće vode i kontrolom erozije tla, čime se poljoprivrednim zemljištima omogućuje da se bolje nose s poplavama i sušama. Osim toga, agrošumarska gospodarstva s vremenom mogu postati manje ovisna o subvencijama za usjeve i manje podložna promjenama cijena usjeva jer drvna sirovina ostvaruje znatan dio njihova prihoda. U okviru širokih poljoprivredno-šumarskih sustava, uslužna vrijednost silvoarable parklands (otvoreno zemljište s raštrkanim skupinama stabala koja se privremeno ili trajno uzgajaju) također može uskoro koristiti poljoprivrednim poduzećima. 

Prema podacima Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), više od 1,2 milijarde ljudi diljem svijeta prakticira agrošumarstvo na oko milijardu hektara (ha) zemljišta (FAO, 2017.). U EU-u agrošumarstvo sada dobiva sve veću popularnost diljem kontinenta s obzirom na njegove ekološke i gospodarske koristi. Prema projektu Agforward ukupna površina u okviru agrošumarstva u EU-27 iznosi oko 15,4 milijuna ha (gotovo 9 % korištene poljoprivredne površine), pri čemu prevladavaju oblici silvopastoralnog agrošumarstva (15,1 milijun ha) i manji dio u okviru silvoarable agrošumarstva (358 000 ha).  Uključujući uzgoj sobova, površina se povećava na 52 milijuna ha. Međutim, velika varijabilnost količine poljoprivrednog zemljišta koja uključuje agrošumarstvo javlja se među zemljama, a varira od oko 50 % u Grčkoj i Portugalu do nižih vrijednosti u središnjoj i sjevernoj Europi. Primjeri agrošumarskih praksi uključuju ispašu ovaca ispod hrasta plutnjaka (u montadima i dehezama pronađenim u određenim dijelovima Portugala i Španjolske za ukupno 4,6 milijuna ha), stabla visokog voća ispod kojih se uzgajaju usjevi ili ispaša stoke (Struuobst u srednjoj Europi) ili uzgoj sobova u borealnoj šumi. 

Potencijal agrošumarstva da doprinese održivom razvoju prepoznat je u međunarodnim okvirima politike, uključujući Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) i Konvenciju o biološkoj raznolikosti (CBD), što opravdava povećana ulaganja u njezin razvoj. U Europi se podupire prvim (izravnim plaćanjem) i drugim (potpora ruralnom razvoju) stupom zajedničke poljoprivredne politike (ZPP). Kao održiva praksa koja pruža nekoliko ekoloških usluga, agrošumarstvo može doprinijeti postizanju triju ciljeva ZPP-a: održiva proizvodnja hrane, održivo upravljanje prirodnim resursima i klimatska politika te uravnotežen teritorijalni razvoj. 

Za uspješnu provedbu poljoprivredno-šumarskih programa potrebno je sudjelovanje organizacija dionika iz javnog i privatnog sektora. Programi istraživanja i proširenja moraju uključivati dionike kako bi se osiguralo da su programi relevantni, primjenjivi i praktični. Forumi s više dionika i međuresorni sastanci trebali bi koordinirati pristup razvoju agrošumarstva i stvoriti sinergije među više sektora. Rješavanjem agrošumarskih strategija lokalne vlasti približavaju se razini donošenja odluka uprave. Integriranim planiranjem uporabe zemljišta putem participativnih pristupa koji se temelje na dionicima mogu se osigurati međusektorske platforme za koordinaciju i pregovaranje. Potrebno je osigurati međusektorsku koordinaciju poljoprivrednih agencija jer se agrošumarstvo uglavnom provodi na poljoprivrednim gospodarstvima. Agrošumarstvo bi također trebalo povezati urbana i ruralna područja (teritorijalni pristup) i doprinijeti multifunkcionalnom proizvodnom sustavu (pristup krajobraza). 

Mreža za agrošumarstvo (Europska federacija za agrošumarstvo, EURAF) aktivna je u Europi i broji oko 280 članova iz 20 europskih zemalja. Promiče usvajanje agrošumarskih praksi diljem Europe i upravlja posebnim internetskim stranicama za razmjenu informacija, znanstvenih rezultata i pitanja politike o agrošumarstvu. Također organizira dvogodišnju konferenciju i sudjeluje u velikim istraživačkim projektima.

Javnu politiku kojom se promiče razvoj agrošumarstva trebalo bi smatrati skupom mjera i alata kojima se stvaraju povoljni uvjeti za razvoj takvih sustava. U tim su politikama doprinos dionika, pristup informacijama, odgovarajuće tehnologije i usluge proširenja, privatna i javna partnerstva te nagrade za usluge u području okoliša i dobro upravljanje važniji od same uredbe. Politike i državne intervencije trebale bi promicati kratkoročne i dugoročne koristi i stvoriti povoljne uvjete za razvoj poljoprivredno-šumarskih sustava. 

Agrošumarstvo se suočava s izazovima kao što su nepovoljni politički poticaji, neodgovarajuće širenje znanja, pravna ograničenja i loša koordinacija među više sektora kojima doprinosi. To pitanje nije u dovoljnoj mjeri obuhvaćeno nacionalnim politikama, planiranjem uporabe zemljišta i programima ruralnog razvoja. Kao rezultat toga, njegov potencijalni doprinos gospodarstvu i ciljevima održivog razvoja tek treba u potpunosti prepoznati ili iskoristiti, a očekivani rezultati do sada nisu postignuti. 

Mogući ograničavajući čimbenici uključivali su administrativno opterećenje i strukturu vlasništva nad šumama, što bi se moglo riješiti dodatnom razmjenom i promicanjem dobrih praksi u državama članicama i unutar njih. U okviru ZPP-a osmišljeno je više od 25 mjera za poboljšanje pet razmatranih agrošumarskih praksi (silvopastoralne, silvoarable, šumska poljoprivreda, obalni granični pojasevi i kućni vrtovi), ali složenost pravila za provedbu agrošumarstva i nedostatak dosljednosti između prvog i drugog stupa ZPP-a ne podupiru agrošumarske aktivnosti. Stoga se želi pojednostavniti pravila za provedbu agrošumarstva. 

Agrošumarski programi dugoročna su ulaganja. Potrebno je neko vrijeme dok stabla ne sazriju i osiguraju očekivane funkcije i koristi, što znači da je potrebno nekoliko godina kako bi poljoprivredno-šumarski sustavi postali profitabilni. Istodobno, poljoprivrednici se mogu suočiti s početnim neto gubicima prihoda prije nego što iskoriste svoja ulaganja, što može smanjiti njihovu želju za ulaganjem u agrošumarstvo. Međutim, srednjoročne koristi relevantne su i mogu potaknuti provedbu agrošumarstva. 

Naposljetku, mnogi poljoprivrednici nemaju dovoljno znanja o agrošumarstvu te su za promicanje tog pristupa u okviru ZPP-a potrebni programi obrazovanja/osposobljavanja. Stoga je integracija agrošumarstva u školsko i sveučilišno obrazovanje ključna kako bi budući poljoprivrednici i krajnji korisnici postali svjesni brojnih prednosti te prakse. 

Kombinacija drveća, usjeva i stoke ublažava rizike za okoliš, pomaže u stvaranju trajnog pokrova tla protiv erozije, smanjuje štetu od poplava i poboljšava skladištenje vode, povećava produktivnost. Osim toga, stabla donose hranjive tvari iz dubljih slojeva tla, ili u slučaju mahunarki, fiksacijom dušika, što može pretvoriti lisnati otpad u gnojivo za usjeve. Detaljnije, agrošumarstvo: 

• pomaže u zaštiti i održavanju poljoprivrednih proizvodnih kapaciteta; 
• povećava poljoprivrednu produktivnost jer kombinacija drveća i sustava usjeva može dovesti do učinkovitijeg hvatanja resursa, kao što su sunčevo zračenje ili voda, te smanjuje potrebu za vanjskim resursima, kao što su gnojiva ili pesticidi; 
• omogućuje diversifikacija poljoprivrednih proizvoda, čime se može povećati gospodarska dobit osiguravanjem godišnjih i periodičnih prihoda od višestrukih outputa i smanjenjem rizika povezanih s proizvodnjom jedne robe; 
• poboljšava kvalitetu tla i vode, smanjuje eroziju (vjetra) i sprječava štetu uzrokovanu poplavama; 
• smanjuje osjetljivost na visoke temperature jer stabla pružaju utočište usjevima i smanjuju povezane štete; 

• povećava bioraznolikost zbog stvaranja diversificiranog staništa u kojem mogu živjeti divlje vrste; 
• djeluje u suzbijanju štetnih organizama, poboljšanju oprašivanja i održavanju zemljišta za buduću generaciju; 
• pruža mogućnosti za rekreaciju, kao što su jahanje, brdski biciklizam, promatranje divljih vrsta i ruralni turizam, koje pogoduju široj javnosti, omogućuju vlasnicima zemljišta diversifikaciju prihoda te povećavaju raznolikost i privlačnost krajolika; 
• povećava sekvestracija ugljika u trajnoj/godišnjoj proizvodnji usjeva, tlu i krajobrazu, što je u suprotnosti s klimatskim promjenama; 

ZPP-om se financijski podupire agrošumarstvo. Poljoprivrednici mogu primati izravna plaćanja po hektaru zemljišta u okviru agrošumarstva, kao i potporu za uspostavu ili održavanje poljoprivredno-šumarskih sustava u okviru potprograma ruralnog razvoja ZPP-a. Tri prihvatljive vrste zemljišta za primanje sredstava u okviru ZPP-a (I. stup) su obradiva zemljišta (s gustoćom stabala manjom od 100 stabala po hektaru), trajni travnjaci (ili trajni pašnjaci) i trajni nasadi. U okviru drugog stupa mjerom 8.26 podupire se uspostava i održavanje poljoprivredno-šumarskih sustava, čime se pokrivaju troškovi uspostave (do 80 %) i troškovi održavanja s godišnjom premijom za razdoblje od pet godina. Znatni troškovi povezani su s agrošumarskom tranzicijom, za koju je potrebno određeno vrijeme i koja se mora poduprijeti. 

Prednosti agrošumarskih sustava zanemarene su krajem dvadesetog stoljeća. Višestruka pravna ograničenja multifunkcionalnog upravljanja zemljištem i složeni porezni okviri također su tijekom godina ograničavali razvoj agrošumarstva. Od 2001. do 2010., počevši od sustava međukulturnog uzgoja, svi poljoprivredno-šumarski sustavi postupno su postali prihvatljivi za subvencije utvrđene ZPP-om. Sada su sva poljoprivredna zemljišta prihvatljiva, bez obzira na stupanj prekrivenosti drvećem, osim šuma i zemljišta koja se upotrebljavaju za nepoljoprivrednu proizvodnju. Agrošumarstvo je prihvatljivo i za prvi i drugi stup ZPP-a nakon 2020. (2021. – 2027.), koji su usmjereni na usluge u području okoliša i klime u kojima bi agrošumarstvo moglo imati ključnu ulogu u zelenoj strukturi budućeg ZPP-a. Države članice moraju odlučiti kako i u kojoj mjeri svojim strateškim planovima žele poduprijeti agrošumarstvo. 

Agrošumarstvo je također dio okvira politike novog zelenog plana, sa Strategijom „od polja do stola” i Strategijom EU-a za bioraznolikost do 2030., koje bi trebale surađivati s novim ZPP-om u podupiranju provedbe agrošumarskih praksi. 

Vrijeme provedbe agrošumarskih praksi obično je oko nekoliko godina. Međutim, uvelike ovisi o razini širenja znanja o agrošumarstvu, politikama i državnim intervencijama u regiji te stupnju uključenosti dionika.  

Agrošumarstvo je dugoročna mjera prilagodbe i općenito ima dug životni vijek (desetljeća).