Agrošumarstvo

Za uspješnu provedbu agrošumarskih programa potrebno je sudjelovanje organizacija dionika iz javnog i privatnog sektora. Programi istraživanja i proširenja moraju uključivati dionike kako bi se osiguralo da su programi relevantni, primjenjivi i praktični. Forumi s više dionika i sastanci među odjelima trebali bi koordinirati pristup razvoju agrošumarstva i stvoriti sinergije među više sektora. Rješavanjem agrošumarskih strategija lokalne vlasti približavaju se upravljačkoj razini donošenja odluka. Integriranim planiranjem uporabe zemljišta putem participativnih pristupa temeljenih na dionicima mogu se osigurati međusektorske platforme za koordinaciju i pregovaranje. Trebalo bi osigurati međusektorsku koordinaciju poljoprivrednih agencija jer se agrošumarstvo uglavnom prakticira na poljoprivrednim gospodarstvima. Agrošumarstvo bi također trebalo povezati urbana i ruralna područja (teritorijalni pristup) i doprinijeti multifunkcionalnom sustavu proizvodnje (pristup koji se temelji na krajobrazu). 

Mreža za agrošumarstvo (Europska federacija za agrošumarstvo,EURAF) aktivna je u Europi i broji oko 280 članova iz 20 europskih zemalja. Promiče usvajanje agrošumarskih praksi diljem Europe i upravlja posebnom internetskom stranicom za razmjenu informacija, znanstvenih rezultata i političkih pitanja o agrošumarstvu. Također organizira konferenciju koja se održava dvaput godišnje i sudjeluje u velikim istraživačkim projektima.

Javnu politiku kojom se promiče razvoj agrošumarstva trebalo bi smatrati skupom mjera i alata kojima se stvaraju povoljni uvjeti za razvoj takvih sustava. U tim su politikama doprinos dionika, pristup informacijama, odgovarajuće tehnologije i savjetodavne usluge, privatna i javna partnerstva te nagrade za usluge zaštite okoliša i dobro upravljanje važniji od same uredbe. Politikama i vladinim intervencijama trebale bi se promicati kratkoročne i dugoročne koristi i stvoriti povoljni uvjeti za razvoj poljoprivredno-šumarskih sustava. 

Agrošumarstvo se suočava s izazovima kao što su nepovoljni poticaji politike, neodgovarajuće širenje znanja, pravna ograničenja i loša koordinacija među brojnim sektorima kojima pridonosi. To pitanje nije dovoljno uzeto u obzir u donošenju nacionalnih politika, planiranju korištenja zemljišta i programima ruralnog razvoja. Kao rezultat toga, njegov potencijalni doprinos gospodarstvu i ciljevima održivog razvoja tek treba u potpunosti prepoznati ili iskoristiti, a očekivani rezultati do sada nisu postignuti. 

Mogući ograničavajući čimbenici uključivali su administrativno opterećenje i vlasničku strukturu šuma, što bi se moglo riješiti dodatnom razmjenom i promicanjem dobre prakse među državama članicama i unutar njih. U okviru ZPP-a osmišljeno je više od 25 mjera za poboljšanje pet razmatranih agrošumarskih praksi (silvopastoralne, silvoarabilne, šumska poljoprivreda, obalni granični pojasevi i kućni vrtovi), ali složenost pravila za provedbu agrošumarstva i nedostatak dosljednosti između prvog i drugog stupa ZPP-a ne podupiru agrošumarske aktivnosti. Stoga se želi pojednostavniti pravila za provedbu agrošumarstva. 

Programi agrošumarstva dugoročno su ulaganje. Potrebno je neko vrijeme dok drveće ne sazrije i ne pruži očekivane funkcije i koristi, što znači da je potrebno nekoliko godina kako bi poljoprivredno-šumarski sustavi postali profitabilni. Istodobno, poljoprivrednici se mogu suočiti s nekim početnim gubicima neto prihoda prije nego što ostvare korist od svojih ulaganja, što može smanjiti njihovu želju za ulaganjem u agrošumarstvo. Međutim, srednjoročne koristi relevantne su i mogu potaknuti provedbu agrošumarstva. 

Naposljetku, mnogi poljoprivrednici nemaju dovoljno znanja o agrošumarstvu te su potrebni programi obrazovanja/osposobljavanja kako bi se taj pristup promicao u okviru ZPP-a. Stoga je integracija agrošumarstva u školsko i visokoškolsko obrazovanje ključna za osvješćivanje budućih poljoprivrednika i krajnjih korisnika o brojnim prednostima te prakse. 

Kombinacija drveća, usjeva i stoke ublažava rizike za okoliš, pomaže u stvaranju trajnog pokrova tla protiv erozije, smanjuje štetu od poplava i povećava skladištenje vode, povećavajući produktivnost. Osim toga, stabla donose hranjive tvari iz dubljih slojeva tla, ili u slučaju mahunarki, fiksacijom dušika, što može pretvoriti lisnu stelju u gnojivo za usjeve. Detaljnije, agrošumarstvo: 

• pomaže u zaštiti i održavanju poljoprivrednih proizvodnih kapaciteta; 
• povećava poljoprivrednu produktivnost jer kombinacija sustava drveća i usjeva može dovesti do učinkovitijeg iskorištavanja resursa, kao što su sunčevo zračenje ili voda, te smanjuje potrebu za vanjskim unosom, kao što su gnojiva ili pesticidi; 
• omogućuje diversifikaciju poljoprivrednih proizvoda, što može povećati gospodarsku dobit osiguravanjem godišnjih i periodičnih prihoda od višestrukih outputa i smanjenjem rizika povezanih s proizvodnjom jedne robe; 
• poboljšava kvalitetu tla i vode, smanjuje eroziju (vjetar) i sprječava štetu zbog poplava; 
• smanjuje osjetljivost na visoke temperature jer stabla pružaju sklonište usjevima i smanjuju povezane štete; 

• povećava bioraznolikost zbog stvaranja diversificiranog staništa u kojem divlje vrste mogu živjeti; 
• djeluje u suzbijanju štetnih organizama, poboljšanju oprašivanja i održavanju zemljišta za buduću generaciju; 
• pruža mogućnosti za rekreaciju, kao što su jahanje, brdski biciklizam, promatranje divljih vrsta i ruralni turizam, od kojih koristi ima šira javnost, koje vlasnicima zemljišta omogućuju diversifikaciju prihoda te povećavaju raznolikost i privlačnost krajolika; 
• povećava sekvestraciju ugljika u proizvodnji trajnih/godišnjih usjeva, tlu i krajobrazu, čime se suprotstavljaju klimatskim promjenama; 

ZPP-om se financijski podupire agrošumarstvo. Poljoprivrednici mogu primati izravna plaćanja po hektaru zemljišta u okviru agrošumarstva te potporu za uspostavu ili održavanje poljoprivredno-šumarskih sustava u okviru sastavnice ZPP-a koja se odnosi na ruralni razvoj. Tri vrste zemljišta koje ispunjavaju uvjete za primanje sredstava u okviru ZPP-a (I. stup) jesu obradivo zemljište (s gustoćom stabala manjom od 100 stabala po hektaru), trajni travnjaci (ili trajni pašnjaci) i trajni nasadi. U okviru drugog stupa mjerom 8.26 podupire se uspostava i održavanje poljoprivredno-šumarskih sustava, čime se pokrivaju troškovi uspostave (do 80 %) i troškovi održavanja s godišnjom premijom za razdoblje od pet godina. Znatni troškovi povezani su s prijelazom na agrošumarstvo, za što je potrebno vrijeme i za koji se mora pružiti potpora. 

Prednosti agrošumarskih sustava zanemarene su krajem dvadesetog stoljeća. Višestruka pravna ograničenja multifunkcionalnog upravljanja zemljištem i složeni okviri oporezivanja također su tijekom godina ograničavali razvoj agrošumarstva. Između 2001. i 2010., počevši sa sustavima međuusjeva, svi poljoprivredno-šumarski sustavi postupno su postali prihvatljivi za subvencije utvrđene u okviru ZPP-a. Sada su prihvatljiva sva poljoprivredna zemljišta, bez obzira na stupanj pokrivenosti drvećem, osim šuma i zemljišta koja se koriste za nepoljoprivrednu proizvodnju. Agrošumarstvo je prihvatljivo i za prvi i za drugi stup ZPP-a nakon 2020. (2021. – 2027.), usmjeren na usluge u području okoliša i klime u kojima bi agrošumarstvo moglo imati ključnu ulogu u zelenoj strukturi budućeg ZPP-a. Države članice moraju odlučiti kako i u kojoj mjeri svojim strateškim planovima žele poduprijeti agrošumarstvo. 

Agrošumarstvo je također dio okvira politike novog zelenog plana, sastrategijom „od polja do stola” i strategijom EU-aza bioraznolikost do 2030., koje bi trebale djelovati zajedno s novim ZPP-om u podupiranju provedbe agrošumarskih praksi. 

Vrijemeprovedbe agrošumarskih praksi obično iznosi oko nekoliko godina. Međutim, uvelike ovisi o raziniširenja znanja o agrošumarstvu, politikama i vladinim intervencijama u regijite o stupnju uključenosti dionika. 

Agrošumarstvo je dugoročna mjera prilagodbe i općenito ima dug životni vijek (desetljeća).