Gospodarski poticaji za promjenu ponašanja

Instrumenti ekonomske politike poticaji su osmišljeni i provedeni u svrhu prilagodbe pojedinačnih odluka zajednički dogovorenim ciljevima. Europske institucije za zaštitu okoliša tradicionalno se razvrstavaju u: cijene (npr. tarife za vodu), poreze i naknade za zaštitu okoliša, subvencije (za proizvode i prakse), trgovinu (npr. dozvola za trgovanje za onečišćenje ili zahvaćanje vode, mehanizmi naknade, plaćanja za usluge zaštite okoliša) i konačno dobrovoljne sporazume i programe upravljanja rizicima (kao što su osiguranja ili obveze). VPZ-ovi mogu znatno poboljšati postojeći okvir politike poticanjem promjena u ponašanju koje mogu dovesti do prilagodbe, a ne naređivanjem tih promjena.

EPI-jevi mogu potaknuti promjenu ponašanja poticajima ili destimulacijama, promijeniti uvjete kako bi se omogućile gospodarske transakcije ili smanjio rizik. Posljednjih desetljeća sve se više pozornosti posvećuje gospodarskim instrumentima kao daljnjim koracima u upravljanju okolišem zbog njihove sposobnosti usklađivanja pojedinačnih odluka sa zajednički dogovorenim ciljevima i promicanja održivog gospodarskog rasta. Glavna je prednost tih instrumenata njihova gospodarska učinkovitost, tj. sposobnost raspodjele tereta narušavanja i smanjenja tamo gdje je to jeftinije. Nedostaci su na strani pravičnosti jer različito utječu na različite agente ili društvene skupine, a ne nužno na progresivan način, te su s tim usko povezani, važni nedostaci na strani političke izvedivosti.

Instrumenti gospodarske politike primijenjeni su u različitim politikama zaštite okoliša. Sustavi trgovanja emisijama razvijeni su, na primjer, za politiku ublažavanja klimatskih promjena, a projekti od zajedničkog interesa upotrebljavaju se i u kontekstu politika u području kvalitete zraka, prilagodbe klimatskim promjenama i energetike. U potonjem slučaju primijenjeni su instrumenti politike za poboljšanje energetske učinkovitosti, uključujući poreze na energiju, propise kojima se utvrđuje minimalna razina energetske učinkovitosti i trgovinske bijele certifikate (TWC) za uštedu energije. Projektom EuroPACE namjerava se razviti inovativni mehanizam financiranja za poticanje ulaganja u energetsku učinkovitost u postojećim stambenim zgradama. U istraživačkom projektu financiranom u okviru Sedmog okvirnog programa „Vrijeme ekstremno: učinci na prometne sustave i opasnosti za europske regije” pruža se pregled mogućih poticaja za prilagodbu prometa i njihova mogućeg učinka.

Primjena EPI-ja na vodne politike predstavlja posebne značajke i izazove. Instrumenti od zajedničkog interesa u vodnom sektoru koji se najčešće ponavljaju jesu carine, porezi i naknade, ali se u velikoj mjeri primjenjuju i subvencije i programi suradnje. U Europi su sustavi trgovanja količinom vode, koji su popularni u Australiji i SAD-u, ograničeni na nekoliko slučajeva koji se nalaze u Španjolskoj, Engleskoj i Walesu. Dobar pregled gospodarskih instrumenata koji se primjenjuju na vodni sektor i upućivanja na studije slučaja navedeni su u projektu EPI-Water koji financira EU. Projektom je prikupljen velik broj dokaza o različitim vrstama, značajkama dizajna i ishodima postojećih instrumenata ekonomske politike povezanih s vodom, kao i o praksi kojom se usmjerava njihov odabir i provedba. Procjena je jedno od nekoliko sveobuhvatnih i dosljednih (npr. primjena istih načela procjene) ex post preispitivanja europskih projekata od zajedničkog interesa u području vodnih resursa u Europi, a u mnogim slučajevima i prvo koje je razjasnilo upotrebu primjera gospodarskih instrumenata u državama članicama EU-a.

Nije iznenađujuće da je sudjelovanje javnosti ključan element u povećanju opće prihvaćenosti projekata od zajedničkog interesa i motiviranju dionika na sudjelovanje. To ne znači da je sudjelovanje javnosti uvijek potrebno kako bi EPI bio prihvatljiv. Na primjer, važnost sudjelovanja javnosti može se smanjiti u slučajevima u kojima je EPI kao takav, ili posebno rješenje koje EPI namjerava promicati, već stekao javnu (socijalnu) prihvaćenost.

Kad je riječ o primjeni EPI-ja, postoje znatne razlike u potrebama, mogućnostima i ograničenjima s kojima se suočava svaka zemlja. Čak i unutar zemalja postoje znatne razlike u sposobnosti provedbe gospodarskih instrumenata u različitim regijama ili sektorima. Neke željene promjene lakše je provesti kroz ekonomske instrumente, dok je druge lakše provesti kroz propise o zapovijedanju i kontroli. EPI-ji ni u kojem slučaju nisu zamjena za druge načine djelovanja vlade, već instrumenti kojima se može dopuniti i ojačati upravljanje u okviru široke kombinacije instrumenata politike. Općenito, moguće je razlikovati: i. kombinacije EPI-ja kao dio strategije za „poticaje za pakiranje” i ii. kombiniranje s drugim vrstama instrumenata politike, uključujući regulatorne instrumente, instrumente za podizanje svijesti, informacije itd. Pri provjeri potencijalnih EPI-ja trebalo bi biti svjesno postojeće kombinacije politika, ali odabir ne bi trebao biti uvjetovan njome.

Troškovi i koristi EPI-ja teško se istražuju, a malo se informacija može pronaći o tome kako se uspoređuju s klasičnim pristupima zapovijedanja i kontrole.

Troškovi EPI-ja mogu se razlikovati između izravnih troškova (npr. troškovi plaćanja poreza) i transakcijskih troškova (npr. troškovi vremena i novca pri ulasku na tržište, pronalasku kupca ili prodavatelja, pregovaranju o kupnji, potrošnji trgovine i povratku s tržišta). Transakcijski troškovi mogu se odnositi i na potrebno dodatno praćenje. Na primjer, transakcijski troškovi praćenja podzemnih ili površinskih voda mogu otežati uvođenje poreza (npr. porez na zbrinjavanje onečišćenih drenažnih voda po volumetrijskoj osnovi), ali možda bi trebalo platiti i kako bi se osigurala učinkovitost poreza. Isto tako, novim mehanizmom raspodjele vode može se povećati gospodarska učinkovitost, ali se nameću visoki troškovi pregovora i provedbe, zbog čega bi jednostavniji mehanizmi raspodjele mogli biti poželjniji.

Koristi od EPI-ja uključuju poboljšanu kvalitetu okoliša i gospodarsku učinkovitost, kao i bolju socijalnu raspodjelu opterećenja kako bi se postigao željeni cilj. U isto vrijeme, EPI-jevi povećavaju prihode (u slučaju naknada) kako bi se financirale aktivnosti praćenja i kontrole onečišćenja ili dodjele, na primjer, te stoga mogu biti relevantni za financiranje mjera prilagodbe.

VPZ-ovi su prepoznati na političkoj razini u nekoliko glavnih europskih zakonodavnih i političkih dokumenata:

• Okvirnom direktivom EU-a o vodama uvodi se skup načela i mjera kojima se racionalizira uporaba vode u državama članicama. U članku 9. poziva se na potpuni povrat troškova vodnih usluga određivanjem cijena.
• U Planu EU-a za zaštitu europskih voda iz 2012. naglašava se važnost poticajnog određivanja cijena vode i drugih važnih projekata od zajedničkog interesa kao što su trgovina vodom i plaćanja za usluge ekosustava u kombinaciji politika kako bi se poboljšalo upravljanje vodama u Europi.
• Djelovanje EU-a u vezi s nestašicom vode i sušama (od 2007.) naglašava ulogu poticajnih cijena za prilagodbu potražnje za vodom i osiguravanje održivog upravljanja vodama.
• Direktivom EU-a o poplavama (2007.) potiče se uvođenje zelene infrastrukture i upravljanje prirodnim poplavama tako što se financijski nagrađuju upravitelji zemljišta i korisnici vode.
• Zajednička poljoprivredna politika uključuje financijsku nagradu (u obliku subvencija) za zaštitu vodnog okoliša.
• Direktivom o nitratima (1991.) promiče se donošenje sporazuma o suradnji s pomoću kodeksa dobre poljoprivredne prakse.
• Strategijom za prilagodbu klimatskim promjenama (2013.) potiče se veća upotreba osiguranja za izgradnju otpornosti na učinke klimatskih promjena, posebno na nestašicu vode, suše i rizik od poplava.
• Politikom EU-a o biološkoj raznolikosti (uključujući Direktivu o staništima i Direktivu o pticama te mehanizam financiranja programa LIFE) potiče se upotreba financijskih i nefinancijskih nagrada za zaštitu vodnih ekosustava.

Oblikovanje i provedba projekata od zajedničkog interesa mogli bi trajati od jedne do pet godina.

EPI-ji su obično dugotrajne mjere. Međutim, životni vijek često ovisi o političkom okviru, konkretnom zakonodavstvu na snazi i društvenoj prihvaćenosti.