Poboljšani kapacitet zadržavanja vode u poljoprivrednom krajoliku

Suše utječu na vodne resurse i poljoprivrednu proizvodnju, uzrokuju eroziju tla, smanjuju sekvestraciju ugljika i doprinose degradaciji zemljišta. Očekuje se da će južna Europa biti posebno ranjiva, s većim rizikom od smanjene opskrbe vodom i povećanom potražnjom za navodnjavanjem. S druge strane, sve veći rizici od poplava dodatno će pridonijeti potrebi za raznolikim praksama upravljanja kako bi se smanjilo otjecanje, posebno tijekom velikih količina oborina.

Poboljšanje zadržavanja vode u krajobrazima i poljoprivrednim područjima može pomoći u ublažavanju poplava, ublažavanju suše, smanjenju erozije tla i poboljšanju kvalitete okoliša sustava.

Upotreba tehnologije skladištenja vode, krajobraznog dizajna i inovacija može dovesti do odvodnje vode i preusmjeravanja otjecanja. Prilagodba obilježja krajobraza smanjuje otjecanje i eroziju, poboljšava zadržavanje vlage i hranjivih tvari te poboljšava apsorpciju vode u tlu.

Sposobnost zadržavanja vode cijelog krajolika može se poboljšati:

• terracing i kontura oranje. Ovo je priprema tla za usporavanje ili sprječavanje brzog površinskog otjecanja. Kašnjenje otjecanja omogućuje da se voda perkolira u tlo. Redovi plugova su okomiti, a ne paralelni s padinama, što općenito dovodi do brazdi koje se zavijaju oko zemljišta;
• uspostavljanje kontrolirane odvodnje držanjem vode na polju tijekom razdoblja kada odvodnja nije potrebna

• uspostava različitih režima protoka vode;
• obnovu prirodnih prostora za zadržavanje vode (poklopci, jezera, akumulacije);
• postavljanje spremnika za kontrolu poplava ili zapljena vode, obično s velikim kapacitetom za skladištenje i kontrolu velikih količina vode;
• širenje/obnova/prilagodba poplavnih područja.

Na poljoprivrednim zemljištima, žetva vode omogućuje poljoprivrednicima skladištenje vode kada je obilna i stavljanje na raspolaganje kada je oskudna. Prema FAO-u mogu se utvrditi tri kategorije malog skladištenja:

skladištenje vlage u tlu (poticanje infiltracije vode kojom se povećava udio padalina koje ulaze u skladištenje tla, gdje se kasnije mogu izravno upotrebljavati u biljkama)

skladištenje podzemnih voda (omogućavanje prodiranja u područje korijena usjeva radi prodiranja u vodonosnike)

površinsko skladištenje (kroz prirodne ili umjetne ribnjake ili spremnike).

Poboljšanje kapaciteta za zadržavanje vode strogo je povezano s drugim mogućnostima prilagodbe kojima se:

• pridonijeti povećanju vlage u tlu uz istodobno smanjenje erozije i degradacije tla u poljoprivrednim područjima na najmanju moguću mjeru (konzervacijska poljoprivreda);

• poboljšati prirodne funkcije rijeka i poplavnih područja pomažući u ublažavanju rizika od poplava (rehabilitacija i obnova rijeka i poplavnih područja).

Sve mjere usmjerene na poboljšanje kapaciteta za zadržavanje vode u ruralnom okruženju zahtijevaju visoku razinu koordinacije među različitim razinama upravljanja kako bi se osiguralo održivo i usklađeno prostorno planiranje cijele regije. Provedba tih mjera trebala bi biti prilagođena specifičnom lokalnom kontekstu i dobro integrirana u nacionalne i podnacionalne propise i planove o korištenju zemljišta i vode.

Držanje vode na terenu konačno pomaže u ublažavanju sukoba u upotrebi vode u sušnim uvjetima, kada se mogu uspostaviti mjere ograničavanja i racioniranja vode kako bi se prednost dala određenim uporabama.

Obilježja krajobraza i strukturne promjene u korištenju zemljišta na određenom području zahtijevaju suradnju i povjerenje među poljoprivrednicima i drugim dionicima na tom području, kao što su okolni stanovnici, lokalne industrije ili zemljoposjednici. Ako je potrebno izraditi veće strukturne projekte kao što su rezervoari ili putovi uzgona, za to će biti potrebne državne dozvole ili dozvole vlasnika zemljišta. Mogućnosti skladištenja vode mogle bi koristiti i lokalnim poduzećima ili stanovnicima te uključivati regionalno ili općinsko ulaganje/suradnju. 

U većini slučajeva ta se vrsta mjere smatra obećavajućom jer je dizajn često višefunkcionalan i stoga kombinira različite interese (vidjeti odjeljak o troškovima i koristima). Provedba obilježja krajobraza često se provodi u kombinaciji sa sigurnosnim zonama ili koridorima staništa koji doprinose lokalnoj bioraznolikosti, povezanosti krajobraza i kapacitetu zadržavanja vlage u tlu. Integrirano prostorno planiranje cijelog područja koje uključuje strukture za skladištenje vode na poljoprivrednim zemljištima u krajolik može pridonijeti uspjehu inicijative. 

Za provedbu te opcije potrebne su pažljive procjene specifične za određeno područje kako bi se ostvarile očekivane koristi. Karakteristike tla i nagiba, vrste usjeva i lokalni vremenski uvjeti moraju se uzeti u obzir prije provedbe planova otjecanja vode i odluka o lokaciji za skladištenje vode ili ribnjake.  Mikrodizajn mjera, kojim se uzimaju u obzir lokalni uvjeti, kao što je mjesto uspostavljanja novih značajki u krajoliku, potreban je jer rizik od štetnih učinaka postoji ako nije točno osmišljen Rizici uključuju poplave ili nenamjerne tokove vode koji završavaju na poljoprivrednim površinama ili naseljenim područjima. Potrebno je voditi računa o oblikovanju obilježja krajobraza kako bi se osiguralo da lokacija skladištenja podzemnih voda bude sigurna i od tih učinaka u slučaju prelijevanja ili istjecanja ili zamrzavanja. Osim toga, ako opcija nije pravilno provedena (bez pravilnog planiranja i uzimajući u obzir sve sastavnice ekosustava), mogući su rizici od štete na poljoprivrednim usjevima, posebno na ravnim područjima ili područjima sklonima poplavama, zbog stvaranja viših podzemnih voda. Pod određenim uvjetima (npr. blizu mora ili oceana) neke od predloženih mogućnosti zadržavanja vode mogu utjecati na salinitet, vrlo drastično promijeniti kvalitetu tla ili učiniti zemlju neprikladnom za neke usjeve, osim ako su planovi navodnjavanja primjereno prilagođeni novim hidrogeološkim oblicima. Terracing smanjuje otjecanje i povećava infiltraciju vode, ali promjene u hidrološkom režimu mogu imati značajan vizualni utjecaj u usporedbi s okolnom prirodnom vegetacijom i tradicionalnim nasadima. 

Na široj razini potrebna je odgovarajuća naknada vlasnicima zemljišta, a projekti se moraju odnositi ne samo na osmišljavanje i provedbu, već i na promjenu ponašanja korisnika zemljišta. Ta opcija može zahtijevati znatna ulaganja ovisno o primijenjenoj opciji zadržavanja vode. Problem u planiranju i provedbi je složenost upravljanja i koordinacije jer obično mogu biti uključene privatne i javne strane. Prikupljanje potpore od brojnih uključenih dionika i planiranje ulaganja mogu biti ograničavajući čimbenik. 

Osim prilagodbe klimatskim promjenama na poplave i suše, s njihovom provedbom povezane su i druge koristi. 

Koristi te prilagodbe uključuju bolje zadržavanje ili skladištenje vode za vrijeme suše, ublažavanje rizika od poplava, pružanje usluga plavo-zelenog ekosustava, smanjenu potrebu za navodnjavanjem i poboljšanje kvalitete tla. Potonje pak podupire bioraznolikost tla, povećava prisutnost prirodnih neprijatelja, pomaže u skladištenju hranjivih tvari i općenito podupire rast usjeva. 

Tom se mjerom pridonosi nekoliko politika EU-a (Natura 2000, Zajednička poljoprivredna politika, vidjeti odjeljak o pravnim aspektima u nastavku). Tim bi se opcijama također mogle smanjiti fluktuacije u poljoprivrednoj proizvodnji, što bi poljoprivrednicima donijelo sigurnost i povećalo pouzdanost proizvodnje hrane. Poljoprivredna proizvodnja može se povećati, često u susjednim regijama. 

Ta se opcija općenito smatra vrlo učinkovitom čak i ako neke mjere imaju visoke ulazne troškove. Troškovi su zapravo vrlo varijabilni, ovisno o opsegu intervencije i odabranim mjerama. Trebalo bi razmotriti i napore i troškove održavanja za dugoročno učinkovito planiranje mjera. 

Primjer procjene troškova i koristi poboljšanja zadržavanja vode integrirane u krajolik može se pronaći u studiji slučaja Tamera water retention landscape kako bi se obnovio vodni ciklus i smanjila osjetljivost na suše. 

Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU-a može se potaknuti ta mogućnost, kojom se podupiru inicijative za borbu protiv klimatskih promjena i održivo upravljanje prirodnim resursima te održavanje ruralnih područja i krajobraza diljem EU-a.

U okviru strategije EU-a za zelenu infrastrukturu više se pozornosti posvećuje mjerama čiji je cilj poboljšati funkcioniranje prirodnih procesa i ekosustava kako bi se voda mogla bolje infiltrirati i skladištiti. Prirodne mjere za zadržavanje vode mogu se upotrebljavati za doprinos ciljevima Okvirne direktive EU-a o vodama i/ili Direktive EU-a o poplavama. Financiranje bi se moglo tražiti i od Europskog fonda za regionalni razvoj, Europskog socijalnog fonda i Kohezijskog fonda.

Mjere upravljanja moraju se uklapati u poseban lokalni kontekst i biti u skladu s nacionalnim i podnacionalnim propisima i planovima (npr. prostorno planiranje, područja mreže Natura 2000, planovi upravljanja riječnim slivovima, planovi upravljanja poplavnim rizicima).

Ponovna uporaba vode potiče se na razini EU-a. Uredbom (EU) 2020/741 o ponovnoj uporabi vode utvrđuju se zahtjevi u pogledu kvalitete vode za sigurnu ponovnu uporabu pročišćenih komunalnih otpadnih voda u poljoprivrednom navodnjavanju.

Ovisno o vrsti obilježja krajobraza koja se provode, vremenski okvir mogao bi biti kratak (u slučaju praksi oblikovanja, možda u jednoj sezoni); međutim, s većim projektima koji uključuju skladištenje vode, sustave odvodnje, sustave protoka ili spremnike, više uključenih dionika i istraživanja koja je potrebno provesti u fazama planiranja to bi moglo potrajati nekoliko godina, ovisno o troškovima i broju uključenih dionika. 

Životni vijek može biti 20 godina ili više, ovisno o složenosti upravljanja, kapacitetu i održavanju.