Poboljšati funkcionalnu povezanost ekoloških mreža

Ekosustavi i bioraznolikost već su dugo ugroženi brojnim čimbenicima, kao što su modifikacija staništa zbog promjena u korištenju zemljišta, gubitak staništa zbog različitih ljudskih aktivnosti, fragmentacija staništa, primjerice zbog prometnih pravaca itd. Klimatske promjene ključan su čimbenik koji stvara dodatan pritisak na staništa i bioraznolikost. Svaki organizam ima određene zahtjeve u pogledu klimatskih uvjeta. To se odražava u globalnoj rasprostranjenosti vrsta. Sve veće temperature i promjenjivi uvjeti oborina, kao i sve veća pojava ekstremnih događaja, podrazumijevaju da se organizmi moraju prilagoditi novim staništima ili se preseliti u njih kako bi služili. Očekuje se da će se promjenom granica područja promijeniti broj vrsta i sastav vrsta u biokoenozi i biotopima.

Ekološka povezanost odlučujući je čimbenik za preživljavanje i migraciju vrsta te potencijal prilagodbe populacija. Promicanje ekološke povezanosti važna je opcija za omogućivanje dinamičnih procesa prilagodbe u ekosustavima, a time i za borbu protiv smanjenja bioraznolikosti i očuvanje usluga ekosustava, posebno s obzirom na promjenjive klimatske uvjete. Osim toga, zdravi ekosustavi pružaju brojna dobra i usluge koji su ključni za ljudsko društvo. Te su usluge posebno važne za pristupe prilagodbi klimatskim promjenama i smanjenju rizika od katastrofa koji se temelje na ekosustavu, na primjer osiguravanje zaštite od poplava, lavina i drugih opasnosti povezanih s klimom, sprečavanje erozije tla ili obale i reguliranje (mikro)klime (regulatorne usluge).

Očuvanje biološke raznolikosti i poboljšanje usluga ekosustava moraju nadilaziti pristup statičnih zaštićenih područja. Potrebno je poboljšati ekološki kontinuum kako bi se ublažio učinak prenamjene zemljišta i klimatskih promjena. Doista, trajni gubitak prirodnih staništa dovodi do fragmentacije i dalje do krajobrazne "pathilnosti" i izolacije s različitim stanišnim "otocima". Ti stanišni otoci gube svoju ekološku funkcionalnost, više se ne mogu odvijati bitni ekološki procesi i migracija na druga staništa više nije moguća.

U okviru mreže EU Natura 2000, koja se pravno temelji na direktivama o pticama i staništima, podupire se stvaranje mreže područja za očuvanje prirode među svim državama članicama. Ta zaštićena područja visoke prirodne vrijednosti mogu biti važna početna osnova za održavanje ekološke funkcionalnosti. Kako bi se promicala funkcionalna povezanost i ekološka mreža na razini cijelog područja, potrebni su i ekološki koridori između zaštićenih područja, čak i na transnacionalnoj i makroregionalnoj razini. U tom su pogledu potrebne i generičke mjere za staništa u širem okolišu. To uključuje politike i mjere održivog korištenja zemljišta (npr. očuvanje elemenata krajobraza, ekološka poljoprivreda i ekološko upravljanje zemljištem), mehanizme financiranja te propise i politike planiranja.

Strategijom EU-a za zelenu infrastrukturu nastoji se ostvariti cilj strateški planirane mreže prirodnih i poluprirodnih područja, čime se podupire očuvanje bioraznolikosti, poboljšavaju okolišni uvjeti i pružaju ključne usluge ekosustava. Zelena infrastruktura uključuje lokalitete za očuvanje, odskočne daske i mrežne elemente, ali i zelene putove, koridore za divlje životinje i druge zelene površine te ekotehničke strukture koje omogućuju ublažavanje negativnih učinaka fragmentacije. Taj pristup strateškog planiranja zelene infrastrukture može znatno doprinijeti poboljšanju funkcionalne povezanosti ekosustava i ekoloških mreža.

Brojne mogućnosti prilagodbe usko su povezane s planiranjem i provedbom zelene infrastrukture. Ekološka povezanost ključna je za poboljšanje sposobnosti prilagodbe biljnih i životinjskih vrsta, čime se jača otpornost ekosustava. Istodobno, očuvanjem usluga ekosustava poboljšana ekološka i funkcionalna povezanost može doprinijeti drugim oblicima prilagodbe koji su relevantni i za ljude, npr. agrošumarstvom, obnovom rijeka i poplavnih područja ili prilagodljivim upravljanjem prirodnim staništima. Učinci klimatskih promjena koje se brzo mijenjaju na bioraznolikost i značenje usluga ekosustava za održivu prilagodbu klimatskim promjenama pokazuju koliko je važno poboljšati ekološke mreže kao mjeru prilagodbe.

Podupiranje ekološke povezanosti i provedba pristupa zelene infrastrukture u procesu razvoja krajobraza trebali bi se temeljiti na uključenosti regionalnih i lokalnih dionika kako bi se povećalo prihvaćanje i mjere prilagodile lokalnim (socijalnim, političkim, gospodarskim i prirodnim) uvjetima. Ključni dionici uključuju vlasnike zemljišta i predstavnike izravno pogođenih sektora, kao što su poljoprivreda, šumarstvo, prostorno planiranje, turizam i očuvanje prirode, kao i dionike iz drugih sektora na koje neizravno utječe upravljanje staništima i prirodnim resursima.

Gospodarski, socijalni i politički okvirni uvjeti imaju važnu ulogu u regionalnom i prostornom planiranju. Zbog toga je promicanje i razmatranje dinamičnih pristupa očuvanju prirode i planiranju (kao što je zelena infrastruktura) često složeno i teško. Sukobi u korištenju zemljišta između različitih sektora (kao što su poljoprivreda, šumarstvo, turizam, energija iz obnovljivih izvora, promet, industrija itd.) i očuvanje prirode mogu djelovati kao lokalno relevantni ograničavajući čimbenici. Nadalje, različiti pristupi upravljanju korištenjem zemljišta i planiranju, kao i neprihvaćanje važnosti ekoloških mreža (izvan zaštićenih područja) mogu biti relevantni ograničavajući čimbenici.

S druge strane, poboljšana ekološka povezanost pruža širok raspon posrednih koristi, osiguravajući društveno relevantne usluge ekosustava uz relativno niske gospodarske troškove.

Poboljšanje ekološke povezanosti podrazumijeva osmišljavanje i provedbu mjera korištenja zemljišta i zelene infrastrukture, koje su vrlo specifične za lokalnu razinu. To znači da troškovi znatno ovise o konkretnoj donesenoj mjeri i lokalnim uvjetima te da ih je teško generalizirati. Poboljšana ekološka povezanost donosi širok raspon koristi, uključujući one relevantne za prilagodbu klimatskim promjenama (koja se temelji na ekosustavima), što u mnogim slučajevima dovodi do viših troškova. Na primjer, zaštita od poplava obnovom poplavnih područja i riječnih staništa može se promicati kako bi se zajednički poboljšala prilagodba poplavama i očuvanju prirode, što je u različitim slučajevima jeftinije od usvajanja tehničkih rješenja (kao što su brane), posebno dugoročno. Osim toga, te mjere zelene (i plave) infrastrukture koje se temelje na ekosustavu nude dodatne koristi uz zaštitu od poplava, kao što su rekreacijska funkcija i očuvanje vode u poljoprivredne svrhe.

Na razini EU-a pristup usmjeren na poboljšanje ekoloških mreža i funkcionalne povezivosti staništa podupire se, pa čak i pokreće, artikuliranim skupom politika i direktiva, koje uglavnom uključuju:

• Direktive o pticama i staništima, kojima se pravno podupire izgradnja mreže Natura 2000 kao čvrste osnove za poboljšanje ekološke povezanosti.
• Strategija za bioraznolikost, u kojoj se naglašava važnost ekološke povezanosti.
• Strategijom za zelenu infrastrukturu, kojom se podupire donošenje pristupa za pomirenje koji nadilaze zaštićena područja i čiji je cilj poboljšati ekološku povezanost zelenim mjerama.

Kontinuirano se radi na osmišljavanju i provedbi intervencija usmjerenih na poboljšanje ekoloških mreža. Obično je potrebno 5 – 10 godina, iako na vrijeme provedbe uvelike utječu opseg primjene (lokalna, podnacionalna, nacionalna ili transnacionalna) i posebne značajke razmatranog područja.

Životni vijek uvelike ovisi o prenamjeni zemljišta i promjenama u politici zaštite prirode; stoga je potreban prilagodljiv pristup poboljšanoj ekološkoj mreži.