Integracija prilagodbe klimatskim promjenama u planiranje korištenja zemljišta

Planiranje korištenjazemljišta uključuje različita upravna tijela koja djeluju na lokalnoj, podnacionalnoj ili nacionalnoj razini; svi imaju različite nadležnosti i odgovornosti. Na nacionalnoj razini pitanja se obično rješavaju iz „makroperspektive”, uzimajući u obzir razvoj cijele zemlje; podnacionalne razine promiču „mezoperspektive”, s naglaskom na regionalnim pitanjima; i općinske razine imaju „mikroperspektive” koje su uglavnom usmjerene na razvoj zajednica u njihovoj općini (GIZ, 2011.). Kad je riječ o planiranju prilagodbe, te se razine moraju uskladiti i kretati u zajedničkom smjeru. To bi moglo biti izazovno zbog mogućih proturječnih vizija i interesa. 

Nadalje, za uspješno planiranje potrebni su doprinosi velikog broja aktera i sektora kao što su poljoprivreda, šumarstvo, stanovanje, prijevoz, energetika, okoliš i vrlo često pojedinci. Kao što pokazuje dosadašnje iskustvo, konvencionalni pristupi planiranju (odozgo prema dolje) imali su vrlo malo uspjeha zbog nedostatka dijaloga i koordinacije – sudjelovanje je utvrđeno kao ključni čimbenik za uspješno planiranje uporabe zemljišta. Obuhvaća komunikaciju i suradnju među svim uključenim dionicima. Sudjelovanje dionika trebalo bi osigurati da svi sudionici mogu oblikovati svoje interese i ciljeve u dijalogu, tijekom faza osmišljavanja, planiranja i provedbe procesa planiranja uporabe zemljišta. Ovaj oblik planiranja naglašava zajedničko učenje od strane i s lokalnim ili regionalnim stanovništvom/dionicima. Potpuna uključenost dionika ključna je za definiranje buduće vizije, određivanje prioriteta u pogledu prilagodbe klimatskim promjenama i smanjenja rizika od katastrofa, izbjegavanje/smanjenje sukoba među sektorima i omogućivanje sinergija. 

Politike i subvencijeEU-a snažno utječu na prenamjenu zemljišta na regionalnoj razini. U fazi planiranja potrebna je snažna potpora politike koja je ključni pokretač provedbe planiranih mjera. Odgovarajuća uključenost dionika ključna je za osiguravanje transparentnog i zajedničkog postupka planiranja koji vodi do zajednički dogovorenih prostornih mjera. Međutim, osobni interesi vlasnika zemljišta mogu djelovati kao ograničavajući čimbenik ako se ne slože oko predloženih prenamjena zemljišta. Osim toga, usklađivanje plana korištenja zemljišta s postojećim instrumentima planiranja i sektorskim politikama može biti zahtjevno. Potrebno je izbjegavati proturječne vizije i ciljeve različitih instrumenata kako bi se osigurala neometana provedba plana. 

Nedostatak pouzdanih podataka, nesigurnosti u klimatskim projekcijama, učinkovita suradnja i razmjena informacija među različitim uključenim akterima zajednički su ograničavajući čimbenici za planiranje. 

Plan korištenjazemljišta nije sam po sebi svrha, već instrument za postizanje korisnog i održivog korištenja zemljišta. Stoga ne bi trebalo započeti s planiranjem uporabe zemljišta bez temeljitog razmatranja i rasprave o dostupnim financijskim sredstvima i izvorima za njegovu provedbu. Bez tog jamstva čak će i dobro razrađen plan uskoro naići na financijska uska grla i neće biti moguće provesti mjere predviđene planom. Stoga je ključno povezati planiranje s izradom proračuna – ili još bolje planiranje proračuna s planiranjem. 

Drugi aspekt uspjeha planiranja uporabe zemljišta ovisi o kapacitetima svih dionika, posebno nadležne vodeće agencije te institucija i skupina koje preuzimaju odgovornosti za provedbu plana. Uspostava tih kapaciteta često je složenija od očekivanog. Decentralizirane strukture planiranja uporabe zemljišta često postoje diljem Europe, a odgovornosti su raspoređene na različite hijerarhije. Kapaciteti tih struktura mogu se znatno razlikovati među različitim institucijama, zemljama i regijama. Nedostatak institucijske koordinacije, nedovoljno kvalificirano osoblje, česte promjene osoblja, neravnoteže između prihvaćenih radnih zadataka i raspoloživih kapaciteta te usmjerenost na izvršenje umjesto na planiranje često su ograničavajući čimbenici za planiranje uporabe zemljišta. 

Mjerama planiranja uporabezemljišta smanjuju se troškovi štete isključivanjem nekih aktivnosti iz rizičnih područja ili osiguravanjem uvjeta pod kojima sena tim područjima može dopustiti određeni razvoj. Zuidplaspolder (Nizozemska) korišten je za veliki projekturbanograzvoja: priprema područja zaklimatske promjene prostornim planiranjem dovela je doboljeg omjera troškova i koristi od pojedinačnih mjera prilagodbe (npr. stanovanje otporno na poplave i prilagođenainfrastruktura)(Bruin, 2013.). Ostudije (npr.Tröltsch i dr., 2012.) ukazuju na to da je teško provesti procjenu troškova i koristi, među ostalim i zbog velike nesigurnosti klimatskih projekcija. Dodatni aspekt koji treba uzetiu obzir jest da omjer koristii troškova prostorno utemeljenemjere prilagodbe može ovisiti o različitim perspektivama, na primjer dovesti do koristi za određenu zajednicu, ali možda i smanjiti vrijednost određenih pojedinačnih svojstava. U Austriji su, na primjer,crvene zone (visokorizične zone)koje su definirane u „planovima zona opasnosti” uspostavljenima na općinskoj razini radi suzbijanja učinaka odrona tla i poplavau nekim slučajevima redizajniranekako bi se mogle nositi s novim rizicima zbog klimatskih promjena (npr.Neustift im Stubaital). Zbog toga je izgradnja kuća na tim područjima teža ili čak nemoguća, što dovodi do gubitka vrijednosti imovine. 

Na planiranje uporabe zemljišta utječe provedba širokog raspona politika i direktiva EU-a, uključujući zajedničku poljoprivrednu politiku, direktiveo pticama i staništima, Okvirnu direktivu o vodama, Direktivu o poplavama, politiku integriranog upravljanja obalnim područjima itd. S druge strane, očekuje se da će planirane mjere izravno ili neizravno doprinijeti ciljevima tih politika i direktiva. 

Na primjer, kroz pripremu prostornih planova, kontrolu razvoja i primjenu tehnika i pristupa planiranja, prostorno planiranje može doprinijeti uspješnoj provedbi "osnovnih mjera" Okvirne direktive o vodama i posljedično može pomoći u poticanju održivog upravljanja i zaštite slatkovodnih resursa. Drugi je primjer postizanje ciljeva mreže Natura 2000 u kombinaciji s razvojnim ciljevima u okviru prostornog planiranja (Simeonova i dr.,2017.). To ima velik potencijal za učinkovito smanjenje gubitka bioraznolikosti i osiguravanje usklađenosti različitih sektorskih kretanja sa zakonodavstvom o prirodi. 

Vrijeme potrebno za pripremu planakorištenja zemljištaje promjenjivo,ovisno o nacionalnim propisima, tipologiji konkretnog plana koji se razmatra i njegovoj patialnojljestvici. Vrijeme ovisi i o participativnom postupku koji je uspostavljeni o mogućim sukobima među različitim uključenim tijelima i dionicima. Provedba plana također je promjenjiva i obično zahtijeva od 5 do 10 godina, uz povremene uzastopne revizije i ažuriranja. 

Prilagodba putem planiranja uporabe zemljišta kojim se u potpunosti integriraju klimatske promjene zahtijeva dugoročnu viziju i dugoročne ciljeve. Trebalo bi razmotritiperiodičnu reviziju planova korištenja zemljišta (svakih pet do deset godina), slijedeći fleksibilan i prilagodljiv pristup prostornom planiranju, kako bi se omogućila inkorporacijau napredak znanja i reviziju aktivnosti na temelju praćenja mjera koje se postupno provode. Trajanje plana korištenja zemljišta u velikoj je mjeri povezano s trajanjem planiranih mjera, od dva ili tri desetljeća do više od 100 godina, na primjer za složene intervencije usmjerene na zaštitu obale ili korjenite promjene u raspodjeli korištenja zemljišta.