Urbana zelena i plava infrastruktura

Urbano planiranje zelene i plave infrastrukture (UGI) strateški je pristup razvoju međusobno povezanih i multifunkcionalnih mreža plavih i zelenih površina koje potencijalno pružaju širok raspon okolišnih, socijalnih i gospodarskih koristi te istodobno povećavaju otpornost gradova na klimatske promjene. Europska komisija naglašava strateško planiranje zelenih površina na različitim prostornim razinama (od susjedstva do grada) i potiče gradove da promiču pružanje usluga ekosustava i zaštitu bioraznolikosti. Urbana zelena i plava infrastruktura uključuje različite vrste plavo-zelenih površina kao što su šume, močvarna područja, poljoprivredna zemljišta, javni parkovi, privatni vrtovi, pojedinačni zeleni elementi (drveće ulice, zeleni krovovi itd.) ili ribnjaci i potoci. One imaju ključnu ulogu u poboljšanju kapaciteta za prilagodbu klimatskim promjenama i njihovo ublažavanje te smanjenju negativnih učinaka opasnosti od klimatskih promjena kao što su toplinski valovi, poplave i suše u gradovima.  

U Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030. navode se konkretne mjere za promicanje prirodnih rješenja koje bi trebalo sustavno integrirati u urbanističko planiranje. Europska komisija definira prirodna rješenja kao „rješenja koja su nadahnuta i podržana prirodom, troškovno učinkovita, koja istodobno donose koristi za okoliš, društvo i gospodarstvo te pomažu u izgradnji otpornosti”. IUCN poziva na usvajanje holističkog pristupa temeljenog na ekosustavu pri provedbi NbS-a i navodi: „rješenja koja se temelje na prirodi koriste moć funkcionalnih ekosustava kao infrastrukture za pružanje prirodnih usluga u korist društva i okoliša”. EEA (2021.) upućuje na nacionalne strategije kao „krovni koncept” za različite mjere politike i pristupe (npr. upravljanje na temelju ekosustava) kojima se nastoji povećati otpornost na klimatske promjene i istodobno osigurati posredne koristi za društvo. 

U urbanim kontekstima NbS se posebno odnosi na različite tipologije zelene i plave infrastrukture u kojima se upotrebljavaju lokalni resursi prirode kao što su vegetacija, voda i tlo. Ta rješenja učinkovitije rješavaju okolišne, društvene i klimatske izazove od „konvencionalne” sive infrastrukture. Prostorna ljestvica NbS-a u gradovima može se razlikovati od velikih šumskih područja do malih sustava oborinskih voda. Osim toga, uloga ljudske kontrole ili tehnoloških rješenja u NbS-u može se uvelike razlikovati od samoreguliranih prirodnih ekosustava (kao što je kontrola poplava koju pružaju urbana močvarna područja) za koje nisu potrebne ljudske intervencije ili su one ograničene, do hibridnih sivih zelenih rješenja (kao što su sustavi za upravljanje oborinskim vodama i gradskim otjecanjem, npr. biofiltri), u kojima važnu ulogu imaju tehnologija i ljudske intervencije. 

NbS poboljšava životne uvjete za sve, pružajući mogućnosti i stanovnicima i posjetiteljima u gradovima s gospodarstvima koja ovise o turizmu. Posebno kad god se UGI nalazi u blizini važnih lokaliteta baštine, mogao bi biti uključen u ponudu gradskog turizma, biti dio itinerera posjetitelja ili integriran u brendiranje gradova, čime bi se u konačnici dodala vrijednost urbanom turizmu ( Terkenly et al., 2020.).

Potrebni su participativni pristupi u planiranju gradske zelene infrastrukture te u postupku osmišljavanja, provedbe i procjene nacionalne strategije. Suradnja s različitim dionicima poboljšava prijenos znanja među akterima, a rješavanje potencijalnih socijalnih ili institucijskih prepreka ključno je za povećanje društvene prihvaćenosti tih rješenja i pronalaženje najbolje opcije kojom se uzima u obzir lokalni društveno-politički kontekst. Posebno lokalne i regionalne vlasti imaju veliku ulogu te je stoga potrebna snažna horizontalna i vertikalna suradnja, no važna je i povezanost s privatnim sektorom.  

Upravljanje urbanim krajolikom složen je proces koji podliježe proturječnim programima kao što su stanovanje, promet, komercijalna infrastruktura i gospodarstvo. Za gradsku zelenu infrastrukturu potrebno je sveobuhvatno planiranje i održavanje. Uspostava mreže zelenih površina na razini grada s povezanim koridorima mora se vrednovati i vrednovati kao jedna od ključnih vrsta korištenja zemljišta zajedno s drugim ključnim sektorima korištenja zemljišta. Konkurentni i sukobljeni interesi korištenja zemljišta, slaba suradnja s ključnim dionicima (npr. vlasnicima zemljišta, građevinskim sektorom, ulagačima) ili izolirano razmišljanje u gradskoj upravi mogu djelovati kao snažni ograničavajući čimbenici. Nedostatak znanja o koristima ili iskustva u provedbi ili osmišljavanju NbS-a može uzrokovati negativne stavove među stručnjacima, oblikovateljima politika ili građanima.  

Lokalni okolišni, društveni, kulturni i institucionalni kontekst uvelike utječe na uspjeh planiranja UGI-ja i provedbe određenih NbS-a. Stoga su za gradove razvijeni standardi i smjernice koji se temelje na dokazima kako bi se osiguralo učinkovito i participativno planiranje UGI-ja i upravljanje različitim NbS-ovima, na primjer u nekoliko projekata koje financira EU (npr. Naturvation). Osim toga, integrirani i uključivi pristupi upravljanju kao što je „mozaično” upravljanje (kombiniranje mikrorazine aktivnog građanstva s makrorazinom strateškog urbanističkog planiranja, Buijs i dr., 2019.) dobri su načini za promicanje društveno kohezivnog i suradničkog planiranja, provedbe i održavanja UGI-ja.

Gubitak zelenih površina, degradacija prirodnog ekosustava, gustoća gradske strukture i sve veći udio popločenog tla negativno utječu na vodni ciklus, kvalitetu zraka, lokalnu temperaturu i smanjuju otpornost gradova na klimatske promjene. One imaju velike gospodarske troškove za društvo, a ozelenjivanje gradova (npr. sadnja drveća ili uspostava novih zelenih površina), obnova narušenih ekosustava, odabir niskointenzivnih praksi upravljanja u parkovima ili izgradnja lokalnih prirodnih rješenja mogu donijeti znatne izravne uštede za kontrolu oborinskih voda ili poplava u usporedbi s tradicionalnim rješenjima koja se temelje na projektiranju. Osim toga, te zelene mjere imaju i brojne neizravne gospodarske koristi, npr. privlačenjem ulagača i otvaranjem novih radnih mjesta za različite sektore.  Ostale koristi mogu se odnositi na povećanje turističkog gospodarstva. Dostupnost zelenih površina može imati važnu ulogu u karakterizaciji onoga što gradovi mogu ponuditi (Terkenli, et a. 2020.), čime se izbor usmjerava prema njima, posebno u odredištima sklonima toplinskom stresu (npr. u vrućem mediteranskom ljetu).

Troškovi planiranja UGI-ja i implementacije NbS-a mogu se uvelike razlikovati ovisno o mnogim unutarnjim čimbenicima kao što su prostorna ljestvica, upotreba tehnologije u rješenjima, učestalost održavanja i potreba za popravkom. Troškovi održavanja obično su najniži u prirodnim ekosustavima kao što su staništa ostataka (npr. urbane šume ili močvarna područja) ili poluprirodni ekosustavi (npr. zamjena travnjaka livadama). Troškove uspostave i održavanja nekih vrsta NbS-a djelomično ili u potpunosti pokrivaju građani (npr. urbana poljoprivreda), nevladine organizacije (npr. mjere obnove degradiranih staništa) ili privatna poduzeća (oborinska jezera za upravljanje oborinskim vodama). Europska unija uložila je velike napore u mobilizaciju nacionalnih strategija u Europi pružanjem financijske potpore u okviru europskog zelenog plana, jačanjem prijenosa znanja o uspješnim slučajevima (npr. Atlas urbane prirode) i pružanjem javnih digitalnih platformi za poticanje suradnje s privatnim i javnim sektorom (Tržište pametnih gradova). 

Zeleni prostori i NbS u gradovima mogu doprinijeti smanjenju rizika od katastrofa, poboljšati upravljanje vodama i proizvesti lokalne učinke hlađenja kako bi se bolje nosili s visokim temperaturama i toplinskim valovima. Osim rješavanja specifičnih ekoloških izazova, zelena i plava infrastruktura nude dodatne koristi koje nadilaze njihovu primarnu svrhu. Na primjer, parkovi i vodna tijela mogu poboljšati ljepotu grada, a ujedno služiti i kao prostori za slobodno vrijeme, potičući mentalno i fizičko blagostanje (Nilsson i Johansson, 2021.)

Ostale dodatne koristi uključuju: podupiranje urbane bioraznolikosti, skladištenje ugljika (ublažavanje), ublažavanje onečišćenja zraka, pružanje prostora za rekreaciju, iskustvo u prirodi i pružanje veće društvene, fizičke i mentalne dobrobiti. Nacionalne strategije u urbanim područjima mogu doprinijeti nekoliko ciljeva održivog razvoja, a posebno ciljevima za održive gradove (11). 

U mnogim državama članicama EU-a gradska zelena infrastruktura i prirodna rješenja već su podržani nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na planiranje uporabe zemljišta, upravljanje oborinskim vodama, zaštitu površinskih voda ili biološke raznolikosti. Razvijeni su poticaji i plaćanja kojima se potiče provedba NbS-a i UGI-ja umjesto tradicionalne sive infrastrukture. Osim toga, posebni alati za planiranje kao što je faktor područja biotopa (vidjeti, na primjer, studiju slučaja iz Berlina) mogu se upotrebljavati u lokalnom prostornom planiranju kako bi se zahtijevalo da dio područja ostane kao zelena površina. Europska unija snažno podupire koncept zelene infrastrukture i prirodnih rješenja u jačanju otpornosti na klimatske promjene, održivog upravljanja vodama i dobrobiti ljudi i bioraznolikosti u europskim gradovima. Na primjer, UGI i NbS smatraju se ključnim konceptom u: Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030. (2020.), Strategija EU-a za zelenu infrastrukturu (2013.) i Okvirna direktiva EU-a o vodama. Naposljetku, u Strategiji EU-a za prilagodbu klimatskim promjenama iz 2021. naglašava se važnost poticanja prirodnih rješenja za prilagodbu, među ostalim njihovim unapređenjem na gradskoj razini. 

Vrijeme provedbe varira ovisno o prostornoj skali, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Na primjer, uvođenje malih NbS-ova kao što su zeleni zidovi ili lokalni biofiltri prilično je brz proces, a stvarno vrijeme izgradnje traje manje od godinu dana. Međutim, planiranje i projektiranje, dobivanje službenih dozvola, integracija u druge procese planiranja i razvoja mogu produljiti vrijeme provedbe. Planiranje i provedba velikih zelenih površina (npr. razvoj višenamjenskog parka) može trajati nekoliko godina. Tehnička provedba novih zelenih površina također je kraća od potpune ekološke provedbe. Može proći nekoliko godina prije nego što vegetacija zasađena na zelene površine ili pojedinačne NbS-ove, kao što su zeleni krovovi, ispuni svoje pune funkcije ekosustava (npr. ublažavanje klimatskih promjena ili kapacitet zadržavanja vode i hranjivih tvari).  

Očekivani vijek trajanja međusobno povezane gradske zelene infrastrukture trebao bi biti vrlo dug, mnogo dulji od pojedinačnih zgrada ili infrastrukture. Dob jedne zelene površine može varirati od nekoliko stotina godina (npr. povijesni parkovi) do nekoliko godina (npr. zeleni krovovi). Život -vrijeme jednog N bS također može varirati, ali cilj je ir dugoročno održavanje.