Planiranje zelene i plave urbane infrastrukture

Potrebnisu participativni pristupi u planiranju urbane zelene infrastrukture te u postupkuosmišljavanja, provedbe i procjenestrategijaza nove gradove. Suradnjom s različitim dionicima poboljšava se prijenos znanja među akterima,a uklanjanjepotencijalnih društvenih ili institucionalnih prepreka ključno je za poboljšanje društvenog prihvaćanja tih rješenja i pronalaženje najbolje opcije kojom se uzima u obzir lokalni društveno-politički kontekst. Lokalne i regionalne vlasti posebno imaju veliku ulogu te je stogapotrebnasnažna horizontalna i vertikalna suradnja,ali jevažna ipovezanost s privatnim sektorom.  

Upravljanje urbanim krajolikom složen je proces koji podliježe proturječnim programima kao što su stanovanje, promet, komercijalna infrastruktura i gospodarstvo. Urbana zelena infrastruktura zahtijeva sveobuhvatno planiranje i održavanje. Uspostavu gradske mreže zelenih površina s povezanim koridorima potrebno je odvagnuti i vrednovati kao jednu ključnu vrstu korištenja zemljišta zajedno s drugim ključnim sektorima korištenja zemljišta. Konkurentni i suprotstavljeni interesi u pogledu korištenja zemljišta, slaba suradnja s ključnim dionicima (npr. vlasnicima zemljišta, građevinskim sektorom, ulagačima) ili razmišljanje o silosima u gradskoj upravi mogu djelovati kao snažni ograničavajući čimbenici. Nedostatak znanja o koristima ili iskustva u provedbi ili osmišljavanju novih rješenja može uzrokovati negativne stavove među stručnjacima, oblikovateljima politika ili građanima. 

Lokalni okolišni, društveni, kulturni i institucionalni kontekst uvelike utječe na uspjeh planiranja i provedbe posebnih nacionalnih usluga. Stoga su za gradove razvijeni standardi i smjernice koji se temelje na dokazima kako bi se osiguralo učinkovito i participativno planiranje UGI-ja i upravljanje različitim prirodnim rješenjima, na primjer u nekoliko projekata koje financira EU (npr. GREEN SURGE,ThinkNature, Naturvation). Osim toga, integrativni i uključivi pristupi upravljanju kao što je „mozaično” upravljanje (kombiniranje mikrorazine aktivnog građanstva s makrorazinom strateškog urbanističkog planiranja, Buijs i dr., 2019.) dobri su načini promicanja društveno kohezivnog i suradničkog planiranja, provedbe i održavanja UGI-ja.

Gubitak zelenih površina, degradacija prirodnog ekosustava, gustoća gradske strukture i sve veći udio popločenog tla negativno utječu na vodni ciklus, kvalitetu zraka, lokalnu temperaturu i smanjuju otpornost gradova na klimatske promjene. Oni imaju velike gospodarske troškove za društvo i ozelenjivanje gradova (npr. sadnja stabala ili uspostava novih zelenih površina), obnova narušenih ekosustava, odabir praksi upravljanja u parkovima s niskim intenzitetom ili izgradnja lokalnih prirodnih rješenja mogu donijeti znatne izravne uštede za kontrolu otjecanja vode ili poplava u usporedbi s tradicionalnim rješenjima koja se temelje na inženjeringu. Osim toga, te zelene mjere donose i brojne neizravne gospodarske koristi, npr. privlačenjem ulagača i otvaranjem novih radnih mjesta u različitim sektorima.  Ostale koristi mogu se odnositi na povećanje turističkog gospodarstva. Dostupnost zelenih površina može imati važnu ulogu u karakterizaciji onoga što gradovi mogu ponuditi (Terkenli, et a. 2020.), čime se izbor preusmjerava prema njima,posebno u odredištima sklonima toplinskom stresu (npr. u vrućem mediteranskom ljetu).

Troškovi UGI planiranja i implementacije NbS-a mogu se uvelike razlikovati ovisno o mnogim unutarnjim čimbenicima kao što su prostorna skala, upotreba tehnologije u rješenjima, učestalost održavanja i potreba za popravkom. Troškovi održavanja obično su najniži u prirodnim ekosustavima kao što su preostala staništa (npr. urbane šume ili močvare) ili poluprirodni ekosustavi (npr. zamjena travnjaka livadama). Troškove uspostave i održavanja nekih vrsta prirodnih staništa djelomično ili u potpunosti pokrivaju građani (npr. urbana poljoprivreda), nevladine organizacije (npr. mjere obnove degradiranih staništa) ili privatna poduzeća (akumulacije s oborinskim vodama za upravljanje oborinskim vodama). Europska unija uložila je velike napore u mobilizaciju prirodnih rješenja u Europi pružanjem financijske potpore u okviru europskog zelenog plana, jačanjem prijenosa znanja o uspješnim slučajevima (npr. Atlas prirode u gradovima)i ponudom javnih digitalnih platformi za poticanje suradnje s privatnim i javnim sektorom (tržištepametnih gradova). 

Zelene površine i prirodna rješenja u gradovima mogu pridonijeti smanjenju rizika od katastrofa, poboljšati upravljanje vodama i proizvesti lokalne učinke hlađenja kako bi se bolje nosili s visokim temperaturama i toplinskim valovima. Osim rješavanja posebnih izazova u području okoliša, zelena i plava infrastruktura nude dodatne koristi koje nadilaze njihovu primarnu svrhu. Na primjer, parkovi i vodna tijela mogu poboljšati ljepotu grada, a istodobno služiti i kao prostori za slobodno vrijeme, potičući mentalnu i fizičku dobrobit (Nilsson i Johansson, 2021.)

Ostale dodatne koristi uključuju: podupiranje urbane bioraznolikosti, skladištenje ugljika (ublažavanje), ublažavanje onečišćenja zraka, osiguravanje prostora za rekreaciju i iskustvo u prirodi te osiguravanje veće društvene, fizičke i mentalne dobrobiti. Nove strategije za gradove u urbanim područjima mogu doprinijeti ostvarenju nekoliko ciljeva održivog razvoja, a posebno ciljeva za održive gradove (11). 

U mnogim državama članicama EU-a urbana zelena infrastruktura i prirodna rješenja već su podržani nacionalnim zakonodavstvom povezanim s planiranjem uporabe zemljišta, upravljanjem oborinskim vodama, površinskim vodama ili zaštitom bioraznolikosti. Razvijeni su poticaji i plaćanja kojima se potiče provedba NbS-a i UGI-ja umjesto tradicionalne sive infrastrukture. Osim toga, u lokalnom zoniranju mogu se upotrebljavati posebni alati za planiranje kao što je faktor područja biotopa (vidjeti, na primjer, berlinsku studiju slučaja)kako bi se zahtijevalo da se dio područja ostavi kao zelena površina. Europska unija snažno podupire koncept zelene infrastrukture i prirodnih rješenja za jačanje otpornosti na klimatske promjene, održivog upravljanja vodama te dobrobiti ljudi i bioraznolikosti u europskim gradovima. Na primjer, UGI i NbS smatraju se ključnim konceptom u: Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030. (2020.), Strategija EU-a za zelenu infrastrukturu (2013.) i Okvirna direktiva EU-a o vodama. Naposljetku, u Strategiji EU-a za prilagodbu klimatskim promjenama iz 2021. naglašava se važnost poticanja prirodnih rješenja za prilagodbu, među ostalim njihovim unapređenjem na urbanoj razini. 

Vrijemeprovedbe varira ovisno o prostornoj skali, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Na primjer, provedba malih prirodnihrješenja kao što suzeleni zidovi ili lokalni biofiltriprilično je brz proces, a stvarno vrijeme izgradnje traje manje od godinu dana. Međutim, planiranjem i projektiranjem, dobivanjem službenih dozvola, integracijom u druge procese planiranja i razvoja može se produljiti vrijeme provedbe. Planiranje i provedba zelenih površina velikih razmjera (npr. razvoj višenamjenskog parka) može potrajati nekoliko godina. Tehnička provedba novih zelenih površina također jekraća od potpune ekološke provedbe. Može proći nekoliko godina prije nego što vegetacija zasađena na zelenim površinama ili pojedinačnim prirodnim površinama, kao što su zeleni krovovi, u potpunosti ispuni svoje funkcije ekosustava (npr.ublažavanje klimatskih promjena ili kapacitetzadržavanjavode i hranjivih tvari).  

Očekivani vijek trajanjameđusobno povezane urbanezelene infrastrukture trebao bi bitivrlo dug,mnogo dulji od pojedinačnih zgrada ili infrastrukture. Starost jedne zelene površine može varirati od nekoliko stotina godina (npr.povijesni parkovi) do nekoliko godina (npr. zeleni krovovi). Životni vijek jednog NbS također može varirati, ali cilj je dugoročno održavanje.